Otkud ruskom ministru Sergeju Lavrovu pravo da postavlja Ukrajini uvjet ili uvjete za završetak rata?
Evo što Lavrov kaže u četvrtak poslijepodne: „Rusija bi vjerojatno bila spremna na kompromise za završetak rata u Ukrajini. Međutim Moskva ustraje da se uvažavaju njezini interesi.“
Prvo bi trebalo razjasniti sa s ruske strane: u čije ime govori Lavrov? Ako je to Rusija, a Rusija je izvršila agresiju, to znači da je postupila protiv Osnivačke povelje UN. To znači da Rusija ne uvažava postojanje Povelje UN, iako je njezina članica i čak članica Vijeća sigurnosti UN. U daljem izlaganju svojega prijedloga ili prijetnje Lavrov zapravo negira da je Rusija izvršila agresiju, jer ističe svoje — i, kako on kaže, Putinovo — mišljenje: „Razumijemo, i predsjednik Putin je više puta rekao da su trajni sporazumi na kraju uvijek kompromisi.“
Sjetimo se prvog i drugog svjetskog rata, gdje za agresora (Austro-Ugarska i Njemačka) nije bilo — niti je moglo biti — nikakvog kompromisa, nego povlačenje u određene granice koje čine njihovu teritoriju manjom, a nikako većom. Kao što je poznato, Ukrajina ni danas ne ističe zahtjev za povećanje prostora njezina međunarodno pravno priznatog teritorijalnog suvereniteta. Kod toga Lavrov ubacuje jednu neupitnu tezu ili zahtjev koji nije sporan, da su u sporazumu „osigurani legitimni zaštitni interesi ruskoga naroda u Ukrajini na isti način kao što su osigurani legitimni interesi drugih sudionika takvoga sporazuma“. Je li to znači osiguranje interesa ukrajinskoga naroda u Rusiji? Tu Lavrov namjerno nije precizan, ali zato traži nemoguće izlaze pa, zamislite, u ime SAD tvrdi da će „administracija američkoga predsjednika Donalda Trumpa razumjeti pitanja povezana s NATO-om“. Što to znači? Naravno, za Rusiju je jedino prihvatljivo rješenje da Ukrajina ne bude primljena u NATO, iako je pri tome primarna politička volja države i naroda neotuđivo pravo nezavisne države Ukrajine.
Iz još jednog spornijeg pitanja Lavrov uvijeno, a vrlo jasno, kaže kako Rusija želi uključiti u svoj teritorij i sve okupirane teritorije Ukrajine, pa to nekako izražava kroz „mala vrata“: „Pretpostavljam da Washington smatra da referendume na privremeno okupiranim teritorijima Ukrajine nije moguće prezreti“ — ili, drugim riječima: jednom „izražena volja naroda“, prema Lavrovu, određuje pripadnost tih teritorija Rusiji, prema rezultatima tih referenduma.
Ključ razumijevanja izjave Lavrova izražava se u tome da „Rusija obavezno ustraje na svojim zahtjevima za mir. S druge strane, Ukrajina sprječava napredak u mirovnim pregovorima“!??
U čemu je to ponašanje Ukrajine za Rusiju sporno čak i za ovako ponižavajuće kompromise?
Glavni je — i pravi — razlog, kojeg Lavrov ne spominje, ali je sadržan u njegovoj konstrukciji mogućeg ili nemogućeg kompromisa: priznati okupirane teritorije kao trajno ruske znači za Ukrajinu potpunu kapitulaciju.
Kako je ruski pokušaj uvjeravanja Trumpa da privoli Zelenskog na ovakve i slične kompromise izblijedio silnim napadima ruske vojske na civilni život i stradanjima u Ukrajini, ova vlast u Ukrajini poruku Lavrova stavit će „ad acta“ — ili, drugim riječima: neće je ni približno uzimati u obzir.
Što na sve to govori ili čini glavni akter u ovom mixu svjetske politike — Donald Trump?
Svi glavni politički komentatori Trumpova trodnevnog posjeta Velikoj Britaniji kažu da nije bilo posebnih međusobnih verbalnih protivljenja, osim, recimo, dogovora ili uvažavanja da su „nesuglasni kod najave Velike Britanije da će priznati državu Palestinu, možda čak na ovogodišnjoj Općoj skupštini UN“. Možda je i dobro što su britanski premijer Starmer i američki predsjednik Trump zaključili da su, unatoč svemu različitome, ipak njihovi posebno značajni odnosi čvrsti. Trump je prvi put malo jasnije izrazio razočaranje s Putinom, što je pokazao „izrazitu nespremnost za zaključivanje mirovnoga sporazuma — i to u trenutku kada ruski vojnici umiru brže od ukrajinskih“, što je, prema svim kritičkim i objektivnim analizama, potvrđeno, kao što stoji i izjava Putina da se u Ukrajini bori 700 tisuća vojnika — i to za tako veliku i moćnu vojnu silu čine neuspješno u namjeri osvajanja glavnine teritorija i totalne kapitulacije ukrajinskih vlasti. Starmer je u tim važnim trenucima razgovora sa razočaranim Trumpom sugerirao povećanje pritiska na Putina da prekine rat i upade na druge teritorije, kao što je to bio nedavni slučaj s upadom u Poljsku s 19 bespilotnih letjelica. Taj posljednji potez Putina prema Poljskoj Starmer je Trumpu predstavio kao pretjerano hrabar potez ili potpunu nepromišljenost. Trump je znao uzvratiti, po običaju s profiterskim nagonom, rekavši da ne želi odustati, ali da uspjeh ovisi o europskim državama, koje još ne odustaju od energetskoga snabdijevanja iz Rusije — a samo to, prema Trumpu, može zaustaviti rusku agresiju u Ukrajini. Trump odlučno traži od tih europskih država da prestanu kupovati rusku naftu.
Već u petak se to poznalo u Europskoj uniji. Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen predstavila je 19. svibnja proturuskih sankcija, u kojima stoji da se „potpuno ukida dobava ruskoga tekućega plina“. Ona je rekla: „To je odgovor Europe na Putinovo povećanje napetosti upadima u zračni prostor Poljske i Rumunjske.“ Predsjednica Europske komisije podsjetila je da je 18. svibnja sankcijom smanjena cijena ruske nafte na 47,6 dolara po barelu; s 19. svibnjem je ukupno pod sankcijama više od 560 tankera. Rekli bismo — kao odgovor Starmeru — von der Leyen kaže da ciljaju na „rafinerije, trgovce s naftom, petrokemijska poduzeća u trećim državama, uključujući i Kinu, tako da su se tijekom protekle tri godine ruski prihodi od nafte u Europi smanjili za 90 %“. Na popis sankcija stavili smo poduzeća koja posredno ili izravno podržavaju ruski sektor obrane, a to se odnosi prije svega na inovacije ključnih tehnologija, posebno za bespilotne letjelice. Ostaje pitanje hoće li to biti dovoljno?
To će pokazati stanje na bojišnici. Trenutačno je ukrajinska vojska u protuofenzivi i povraća osvojene teritorije, ali to je još premalo za preuzimanje inicijative na najdužoj crti fronte borbe u svijetu danas. Obrana od napada iz zraka nije dovoljna za sprječavanje tih napada. Ciljevi u Rusiji se gađaju i pogađaju, ali to za sada bitno ne utječe na borbenu inicijativu u proširenju osvojenih teritorija agresora. Vrlo dobro su poznati zastoji u dobavi suvremenog oružja i streljiva iz SAD-a i od drugih zapadnih saveznika. Četvrta godina rata približava kraju moć i izdržljivost armije koja se brani i prima teške udarce agresora. Previše je natezanja oko dostave tih obećanih kompleta oružja za obranu Ukrajine. Rusija to koristi izazivanjem saveznika u namjeri raspada te koalicije voljnih. Najveći pomak u ovom ratnom kompleksu je tek nedavno — i stoga je jako kasno stečeno uvjerenje Trumpa da se ne može vjerovati Putinu i da mu treba pritiskom i silom slomiti valove agresije i prodore u dubinu teritorija Ukrajine.
