Nije slučajno da je ruska agresija u zastoju. Nije slučajno ni to što su pregovori o miru, održani krajem prošlog tjedna, zapeli u svojoj navodnoj „konstruktivnosti“. Nije slučajno ni ubojstvo dvojice visokih generala ruske vojske nakon poraza i lažnih izvješća s bojišta oko Kupjanska. Nažalost, nije slučajna ni usluga koju SAD čini Rusiji, na štetu Ukrajine i cijele Europe.
Kako je započelo i završilo pregovaranje o miru prošloga tjedna na Floridi? Sve što zasad znamo jest da su pregovori protekli „u konstruktivnom ozračju“. Bilo je nekoliko izjava, ili bolje rečeno praznih parola, koje samo potvrđuju da su pregovori vođeni radi samog pregovaranja, o „putovima traženja mira“, te da će se takvi „korisni“ razgovori nastaviti. Kao svojevrsna utjeha konkretnosti ponovno se spominjala mogućnost nove razmjene ratnih zarobljenika, iako je to jedina točka u tzv. „mirovnoj“ inicijativi Donalda Trumpa koja se rješava isključivo na humanitarnim osnovama, bez ikakva utjecaja na pitanje trajnog mira između Rusije i Ukrajine. Ono što je ključno i najspornije – povratak okupiranih ukrajinskih teritorija – nije spomenuto ni u jednoj izjavi. Poznato je da Putin prijeti kako će Rusija zadržati osvojene teritorije i pribaviti nove, bilo pregovorima, bilo vojnom silom. Drugim riječima, Rusija ostaje pri svojim maksimalističkim zahtjevima, jasno pokazujući stav da se ne smatra agresorskom državom, nego navodnom „osloboditeljicom“ Ukrajine.
Podsjetimo na stanje oko grada i strateškog prometnog čvorišta Kupjanska. Kada je 20. studenoga zapovjednik napada na Kupjansk, general-pukovnik Sergej Kuzovljev, osobno izvijestio Putina da je „grad Kupjansk oslobođen“, ruski je predsjednik to javno objavio i nagradio generala Kuzovljeva ruskim ratnim odlikovanjem „Heroj Rusije“. Međutim, već u sljedećim danima stizale su izjave ukrajinskih zapovjednika da i dalje drže kontrolu nad većinom grada. Dana 12. prosinca predsjednik Zelenski osobno je, prilikom obilaska Kupjanska, izjavio da je grad pod nadzorom ukrajinske vojske. Tijekom prošlog tjedna grad je u potpunosti oslobođen, a dio ruske vojske zarobljen. Ubrzo nakon toga, 17. prosinca, pronađen je mrtav odlikovani general Kuzovljev.
Upravo u vrijeme završetka pregovora između delegacija SAD-a i Ukrajine te SAD-a i Rusije na Floridi, iz Rusije stiže vijest da je u Moskvi ubijen ruski general Fanil Sarvarov, sudionik više strateških operacija izvan Rusije, uključujući Ukrajinu, i do tada zapovjednik priprema velikih postrojbi ruske vojske za borbe u Ukrajini. Poznato je da je smrt ovog generala nastupila uslijed eksplozije bombe podmetnute ispod njegova automobila.
Sadašnje stanje djeluje porazno u odnosu na procjene i obećanja američke i ruske strane. Ako je jedina utjeha to da se pregovori nastavljaju, onda je to slab znak za pozitivna očekivanja. Sve više svjetskih vojno-političkih analitičara upozorava da takva situacija pogoduje ruskoj namjeri kupovanja vremena radi daljnjih, bespoštednih osvajanja ukrajinskog teritorija. To bi moglo dovesti do „zaleđivanja“ sukoba, slično Koreji nakon 1953. godine, čije rješenje do danas nije postignuto.
Postavlja se pitanje vjerodostojnosti tvrdnje da su dvojica generala ruske vojske, duboko upletena u rat, u kratkom razdoblju jednostavno nestala ili poginula prirodnom smrću. Malo je vjerojatno da je Putinu bilo svejedno što je, nakon javne objave pobjede, morao priznati poraz, za koji je mogao okriviti generala Kuzovljeva. Slučaj generala Sarvarova još je složeniji, premda okolnosti smrti Kuzovljeva također nisu razjašnjene. Oba slučaja predstavljaju veliki udarac ruskoj ratnoj propagandi, za koju je poznato da primjenjuje nemilosrdne mjere odmazde. Slični slučajevi u ruskoj vojsci nisu rijetkost. Vjerojatnije je riječ o likvidacijama unutar samog ruskog sustava vlasti, koje će biti prikrivene provjerenim propagandnim trikovima.
Ova dva događaja, nastala u kratkom vremenskom razmaku, mogu se promatrati u kontekstu slabog stanja u vrhu ruske vojske, ali i autokratskog Putinova načina vladanja. Kako i sam često naglašava, želi nizati pobjedu za pobjedom, a ovo predstavlja poraz – uključujući i njegovu procjenu stvarnosti, oblikovanu iskustvom u sovjetskim tajnim službama.
Nema sumnje da su ovi slučajevi zagonetnih smrti generala, u odlučujućem trenutku agresije na Ukrajinu, izazvali nemir, pa i paniku među ostalim zapovjednicima ruske vojske. Sve je jasnije kako Putin doživljava vlastite poraze i javne blamaže. Time se smanjuju i mogućnosti za kompromis na obje strane sukoba. Ovakve metode očito su zastrašile i ruske pregovarače, kod kojih je zavladao strah od posljedica vlastitih nastupa u pregovorima.
Što sada možemo očekivati od SAD-a? Prije svega veću opreznost i zaštitne mjere kako bi se spriječila nekontrolirana eskalacija sukoba. Istodobno, u interesu SAD-a jest igrati na kartu ukrajinske pobjede, što bi značilo značajan zaokret u pomoći. Tu se pojavljuje razlika u odnosu na Ukrajinu, koja će teško prihvatiti fazna i dugotrajna „smirivanja“ situacije, jer je zemlja ozbiljno iscrpljena u svim segmentima društva i gospodarstva. Od Ukrajine se stoga mogu očekivati još odlučniji zahtjevi da se ni u čemu ne popušta agresorskoj Rusiji – ni milimetar teritorija, uključujući i povratak Krima.
Očito je došlo do usporavanja mirovnih pregovora. Ruski državni sustav pokazuje slabosti i nestabilnosti, a pregovori se vrte u krug. Moguće je da će se stvari pomicati kroz zatvorene, neformalne razgovore i testiranje stavova oko sporednih pitanja. Što se teritorija tiče, to znači produbljivanje zastoja i moguće „zaleđivanje“ stanja uz povremena lokalna smirivanja. Takva situacija, međutim, otvara prostor za veću aktivnost ukrajinske strane kroz inovativne vojne poteze: napade na Krimski most, dronovske operacije u Moskvi, sabotaže u Belgorodu i Brjansku, napade na vojne baze udaljene i do 700 kilometara od granice te duboke udare u unutrašnjost Rusije. Svaka takva akcija izazivala je panične reakcije u Rusiji, o kojima se malo zna zbog zatvorenosti sustava prema javnosti. Upravo ta inovativnost čini ukrajinske poteze teško predvidljivima za rusku stranu.
Posebno osjetljivo područje ruske sigurnosti jesu napadi na Moskvu i njezinu okolicu, jer je uvriježeno mišljenje da je glavni grad nedodirljiv. Takve akcije stvaraju ozbiljne prijetnje ruskoj vojsci i sigurnosnim strukturama. Kad bi u njima bilo više suradnje sa saveznicima, makar i samo logističke, učinak zastrašivanja bio bi još snažniji.
Pitanje je zašto zapadni saveznici ne koriste te prilike odlučnije. Glavni razlog leži u prijetnjama nuklearnim oružjem i napadima na civile. Taj je strah objektivan, ali vrijedi i za rusku stranu.
Ukratko: SAD želi stabilnost, Europa želi mir, Ukrajina želi pobjedu, a Rusija vjeruje da će na kraju pobijediti. U takvom odnosu snaga, inovativnost ukrajinske vojske, uz potporu saveznika, ima realne izglede za pobjedu. Vrijedi se prisjetiti prijedloga republikanskog senatora Lindseyja Grahama, koji je sugerirao Trumpu da Ukrajini pomogne raketama Tomahawk ako Putin ne prihvati američki mirovni plan. Te rakete, s dometom od oko 1.600 kilometara i visokom preciznošću, mogle bi uništiti ključne ruske vojne kapacitete duboko u unutrašnjosti zemlje. Već sama prijetnja njihovom uporabom imala bi snažan psihološki učinak, dok bi stvarna uporaba znatno povećala cijenu ruske agresije.
U ponedjeljak navečer stigla je i službena izjava ukrajinske strane o pregovorima s američkim predstavnicima. Kako je rekao šef ukrajinske vojne obavještajne službe Kiril Budanov, „Ukrajina ne pristaje na zahtjev SAD-a da povuče svoje postrojbe iz Donecke regije i taj teritorij prepusti ruskom nadzoru kao koncesiju. Ukrajina ne može ustupiti nijedan dio svog teritorija jer to zabranjuju Ustav Ukrajine i međunarodno pravo.“ Time se Ukrajina u tom pitanju ne sukobljava samo s Rusijom, nego i sa SAD-om, što predstavlja vrlo negativan presedan za pravedno rješavanje rata i mira.
