U zadnje vrijeme ponovno nas je zahvatila poplava optužbi. Naime, čim nekoga iz javnog života netko prijavi, odnosno osumnjiči, poglavito ako je bio hrvatski branitelj (HOS-ovac, na primjer) ili sudjelovao u stvaranju slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države, od jednih te istih podiže se takva bura, takav cunami, kao da je čovjek već osuđen i – strijeljan!
Evo, sad se digla bura i dreka oko toga da je domoljubni pjevač i branitelj Marko Perković Thompson u jednom selu bez dozvole sagradio neku „šupu“.
Pojedini mediji, što je teško povjerovati, prvi dođu do „povjerljivih“ informacija, čak i do teško dostupnih dokumenata od policije ili suda, pa se stječe dojam da su u nekim medijskim kućama zaposleni i „profesionalni detektivi“. Koliko puta ste čuli da je netko za svoju optužbu ili presudu prvo saznao iz novina!
Kako je to moguće?
U Hrvatskoj se uopće ne poštuje presumpcija nevinosti. Malo tko čeka kakva će biti pravomoćna presuda, nitko se ne drži akuzatorskog načela prema kojem trebaju biti odijeljene – tužba, obrana, suđenje i donošenje odluke suda, odnosno načela da nitko nije kriv dok mu se krivnja ne dokaže!
Kad, primjerice, optuže nekog branitelja (i ne samo njega), osumnjičenici i sami počnu uvjeravati javnost kako će sudu dokazati da nisu krivi. A baš oni ne trebaju ništa dokazivati, pa tako ni svoju nevinost, jer je zadaća dokazivanja krivnje uvijek na strani koja tuži.
Međutim, kod nas je na snazi presumpcija krivnje. Kriv si i ako to nisi. No, nije to pravilo jednako za sve. Ako bolje pratite pojedine medije i portale, vidjet ćete da isključivo odabrani imaju tu „čast“ da je već na spomen optužnice o njima javnost obaviještena o svemu, sve do „koljena sedmog“. S toliko informacija o pojedinim optuženima, koliko imaju pojedini mediji, ne raspolažu ni tužitelji, policija ni sud.
Stječe se dojam da kod nas vlada pravilo – ovog hoćemo, ovog nećemo!
Prošli smo hrvatski obrambeni Domovinski rat, a dosad je osumnjičen samo jedan za ratno profiterstvo! Tko je optužen za ratnu izdaju, dezerterstvo? A tko je kriv za oko 150 dosad otkrivenih masovnih grobnica iz Domovinskoga rata? Hoće li ikada itko odgovarati za ubijenu djecu u vrijeme srpske agresije? Ili za spaljena sela poput Ćelija i Kijeva? Što je s članovima bivšeg tzv. Predsjedništva SFRJ koji su, zajedno sa Slobodanom Miloševićem, bili na čelu agresorske vojske? A što s onima koji su oružje Teritorijalne obrane predali zločinačkoj JNA, koja ga je odmah prebacila „ugroženim“ Srbima?
Ne, o tome nema govora!
Znači li to da svi ti ljudi nisu krivi ili su krivi oni koji ih gotovo 35 godina od početka agresije nisu procesuirali?
Kod nas tek neki „medijsko-policijski“ djelatnici, koji su u vrijeme komunizma završili „kumrovečke škole“, imaju pravo unaprijed osuđivati ljude i stvarati sliku o njihovoj krivnji, što će reći da su pojedinci osuđeni i prije suđenja!
No, nakon što netko na kraju i dobije sudski spor, a prije toga je medijski obrukan kao najveći ološ (koliko puta se to dogodilo hrvatskim braniteljima!), što se tada događa s onima koji su o njemu imali „krive informacije“?
Jedan novinar je godinama pisao o jednoj velikoj gospodarskoj aferi i zbog toga je proglašen „novinarom godine“, a kad tamo – gotovo sve su optužbe pale u vodu, a on je, srećom, napustio novinarstvo!
Ako danas želiš nekoga maknuti s javne scene (što uglavnom čine ultraljevičari), najbolje mu je nalijepiti etiketu da je ratni zločinac, „ustaša“ (ili da mu je to bio netko od najbližih), zatim da je „šovinist“ ili „nacionalist“, da je u Domovinskom ratu, poput Merčepa i drugih, kriv po tzv. zapovjednoj odgovornosti ili ga se oblati da je dao lažni iskaz. Ako je nakon teških optužbi čovjek na kraju oslobođen ili se tužba povuče, iza njega i dalje ostaje medijsko blato.
U hrvatskim medijima ima svega desetak (sic!) „dežurnih“ koji su zaduženi za blaćenje ljudi i prije nego optužnica stigne na sud. Ti i takvi uvijek se javljaju kad treba baciti u blato i one koji ne pišu „kako aga kaže“ o Jasenovcu, Titu, Sedlaru ili Thompsonu.
Stoga, kako bilo da bilo, neki su krivi i prije nego što su krivi (recimo pojedini hrvatski branitelji), a drugi imaju tu „čast“ da im se afere ne objavljuju ili je „dovoljno“ da im se napišu inicijali, a najčešće ni to. Ali ima i takvih koji su jedan dan na sudu, a drugi u Saboru, općini ili županiji i, bez obzira na sve, hodaju kao časni i ugledni ljudi – kao „spomenici“.
Mladen Pavković
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
Ak
