Zašto je zapostavljena mikroekonomija?

Hrvatska previše govori o makroekonomskim rezultatima, a premalo o mikroekonomskim uzrocima tih rezultata. BDP se ne stvara u statističkim tablicama, nego u poduzećima – u njihovim investicijama, tehnologiji, sposobnosti, organizaciji, produktivnosti, inovacijama i izlasku na međunarodna tržišta. Zato pitanje hrvatskog razvoja nije samo koliko gospodarstvo raste, nego i koliko hrvatskih poduzeća raste, zašto neka rastu, a druga ostaju mala te koliko država svojim politikama potiče upravo taj prijelaz iz mikro u malo, iz malog u srednje i iz srednjeg u veliko poduzeće. Koliko je malih i srednjih poduzeća u Hrvatskoj? Kolika je uloga mikroekonomije u razvoju? Za Hrvatsku je posebno važno razlikovati broj poduzeća od njihova stvarnog gospodarskog doprinosa. Upravo tu dolazimo do važnosti mikroekonomije.

Koliko Hrvatska ima malih i srednjih poduzeća? Prema najnovijem usporedivom SME pregledu Europske komisije za 2024., Hrvatska je imala 209.708 ili 92,8 posto mikro poduzeća, 14.181 ili 6,3 posto malih te 2.194 ili 1 posto srednjih poduzeća. Ukupno je to 226.053 poduzeća, koja su zapošljavala oko 888.400 ljudi, odnosno 70 posto zaposlenih, i stvarala oko 62,4 posto dodane vrijednosti nefinancijskog poslovnog sektora.

Podaci Fine, koji obuhvaćaju poduzetnike prema drugačijoj metodologiji, pokazuju da je u 2024. poslovalo 162.135 poduzetnika: 142.258 mikro, 17.228 malih, 2.157 srednjih i 492 velika. Zato se brojke od 226 tisuća MSP-ova i 162 tisuće poduzetnika ne smiju jednostavno uspoređivati – riječ je o različitim statističkim obuhvatima.

Još je zanimljiviji podatak DZS-a: u 2024. bilo je 252.125 aktivnih poduzeća u poslovnoj ekonomiji, s 1,35 milijuna zaposlenih i 51,9 milijardi eura dodane vrijednosti.

Kolika je uloga mikroekonomije u razvoju?

Makroekonomija govori koliko gospodarstvo raste. Mikroekonomija objašnjava zašto raste – ili zašto ne raste. Razvoj se na kraju događa u poduzećima, a ne u agregatnim pokazateljima. BDP je posljedica zbroja milijuna pojedinačnih odluka: što će poduzeće proizvoditi, koliko će investirati, koju će tehnologiju primijeniti, koliko će zaposlenika zaposliti, koliko će biti produktivno, na kojim će tržištima prodavati, hoće li izvoziti, koliko će inovirati, odnosno kako će koristiti kapital i rad. Zato je mikroekonomija svojevrsna proizvodna baza makroekonomskog razvoja.

Hrvatski problem upravo se ovdje vrlo dobro vidi. Imamo izuzetno velik broj mikro poduzeća. Ona čine oko 93 posto svih MSP-ova, ali zapošljavaju samo oko 32 posto zaposlenih u MSP sektoru i stvaraju oko 22 posto njegove dodane vrijednosti. Istodobno, samo oko 2.200 srednjih poduzeća nosi gotovo petinu dodane vrijednosti MSP sektora. To otvara vrlo važno razvojno pitanje. Iskustvo i konkretna praksa jasno pokazuju kako nije dovoljno imati mnogo malih poduzeća. Za razvoj je presudno koliko njih uspijeva postati produktivno, tehnološki napredno, izvozno orijentirano i dovoljno veliko da prijeđe u višu fazu razvoja. Drugim riječima, Hrvatskoj nije dovoljan rast broja poduzetnika. Potreban je rast produktivnosti poduzetnika. Upravo mikroekonomija stvara tu razliku.

Mikroekonomija je posebno važna za hrvatski razvoj iz pet razloga. Taksativno, to su pitanje produktivnosti – razlika između razvijenog i manje razvijenog gospodarstva u velikoj je mjeri razlika u produktivnosti poduzeća.

Drugo je odnos prema ulaganjima. Poduzeće odlučuje hoće li kupiti novi stroj, uvesti robotizaciju, digitalizirati proizvodnju ili ostati na postojećem modelu poslovanja.

Treće je pristup inovacijama i tehnologiji. Nove tehnologije ulaze u gospodarstvo preko konkretnih poduzeća. To je osobito važno za Hrvatsku jer je udio zaposlenosti u high- i medium-high-tech sektorima znatno niži od prosjeka EU-a.

Četvrto je odnos prema izvozu. Izvozna konkurentnost nije apstraktna makroekonomska kategorija. Iza svakog milijuna eura izvoza stoji konkretno poduzeće, proizvod, tehnologija, radnik i poslovni model.

U tu kategoriju svakako pripada i logika rasta poduzeća. Za Hrvatsku je posebno važno pitanje zašto velik broj mikro poduzeća ostaje na istoj razini. Ako poduzeće desetljećima ostaje na razini nekoliko zaposlenih, njegov doprinos produktivnosti, izvozu i stvaranju veće dodane vrijednosti ostaje ograničen. To je, zapravo, jedna od ključnih tema hrvatske razvojne politike: ne samo koliko poduzeća imamo, nego koliko imamo poduzeća koja mogu rasti.

Mikroekonomija je u Hrvatskoj, ali i šire u javnim raspravama, doista često zapostavljena u odnosu na makroekonomiju. To je pomalo paradoksalno: makroekonomija govori što se događa s gospodarstvom, a mikroekonomija objašnjava zašto se to događa u poduzećima, na tržištima i među potrošačima.

Makroekonomija je politički atraktivnija. BDP, inflacija, plaće, nezaposlenost, javni dug i tečaj lako se pretvaraju u političke poruke. Mnogo je teže objasniti zašto je neka tvrtka neproduktivna, zašto mala poduzeća teško rastu ili zašto određena industrija gubi konkurentnost.

Država razmišlja agregatno. Vlada prati BDP, proračun, porezne prihode i javnu potrošnju. Međutim, gospodarski rast na kraju stvaraju milijuni pojedinačnih odluka poduzeća, radnika i potrošača. Ako mikroekonomska osnova nije zdrava, makroekonomski rezultati dugoročno ne mogu biti dobri.

U Hrvatskoj je premalo pozornosti produktivnosti poduzeća. Ključno pitanje nije samo koliko raste BDP, nego koliko vrijednosti stvara jedan zaposlenik, jedan sat rada, jedan euro kapitala ili jedan hektar prostora. Tu se otvaraju pitanja tehnologije, organizacije rada, menadžmenta, inovacija, ulaganja i obrazovanja.

Previše se govori o potrošnji, a premalo o stvaranju vrijednosti. Rast potrošnje može kratkoročno podići BDP. Ali dugoročni razvoj počiva na tome da poduzeća proizvode složenije proizvode i usluge, izvoze, ulažu i povećavaju produktivnost.

Konačno, struktura hrvatskog gospodarstva dodatno povećava problem.

Veliki dio javne rasprave koncentriran je pretežno na turizam, trgovinu, nekretnine i javni sektor. Zapostavljen je industrijski rast i razvoj, gdje mikroekonomija daje najveće učinke. Mikroekonomski pristup tražio bi da pitamo koliko svaka od navedenih djelatnosti stvara dodane vrijednosti, koliko zapošljava, koliko izvozi, kolika je produktivnost, tko ostvaruje profit, koliko kapitala ostaje u Hrvatskoj i kakve su plaće u odnosu na stvorenu vrijednost.

Hrvatsko gospodarstvo velikim dijelom čine MSP-ovi, ali ekonomska politika često je oblikovana prema potrebama velikih sustava i države. Mikroekonomija bi upravo trebala analizirati uvjete pod kojima poduzeće može narasti iz malog u srednje, a iz srednjeg u veliko i međunarodno konkurentno.

EU novac često je promatran kao financijsko, a ne mikroekonomsko pitanje. Međutim, važnije od pitanja koliko smo sredstava povukli jest: što je tim novcem proizvedeno? Je li povećana produktivnost, izvoz, tehnološka razina i konkurentnost poduzeća?

Pokazalo se kako Hrvatska može imati dobru makroekonomsku sliku i istodobno imati mikroekonomski problem. To se događa kada, primjerice, BDP raste, zaposlenost raste, plaće rastu i proračunski prihodi rastu – ali produktivnost poduzeća raste sporije, industrijska baza se ne širi dovoljno, investicije ne stvaraju dovoljno nove vrijednosti, a velik dio rasta počiva na potrošnji i uslugama.

Tada makroekonomski pokazatelji mogu izgledati vrlo dobro, dok se temelji dugoročnog razvoja ne popravljaju dovoljno brzo.

Stoga za Hrvatsku najvažnije pitanje nije samo „Koliko Hrvatska raste?”, nego i „Zašto hrvatsko poduzeće ne stvara više vrijednosti po zaposlenom nego poduzeće u razvijenijoj europskoj zemlji?”

Društvo može kvalitetno raspodjeljivati samo ono što je prethodno sposobno proizvesti. Zato je mikroekonomija zapravo ekonomija stvaranja vrijednosti, dok je makroekonomija velikim dijelom ekonomija rezultata i agregata.

Za Hrvatsku bi stoga bilo vrlo zanimljivo napraviti „mikroekonomsku dijagnozu Hrvatske”: produktivnost poduzeća, profitabilnost, investicije, tehnologiju, veličinu poduzeća, izvoz, sektorske razlike i usporedbu sa uspješnim tranzicijskim zemljama poput Slovenije, Češke i Poljske.