Iz Međimurja, kraja u kojem popevka živi duboko ukorijenjena u ljudima i njihovim pričama, krenuo je i glazbeni put Filipa Hozjaka. Njegov glas danas odzvanja na koncertnim, opernim i kazališnim pozornicama, dok su iza njega godine učenja, rada i predanosti glazbi. Od prvih nastupa u rodnom kraju, preko Varaždina, Graza i Osijeka, do profesionalne karijere ispunjene različitim glazbenim izazovima, Hozjak je postupno gradio svoj umjetnički put, ostajući pritom vjeran emociji koju pjesma prenosi publici.
Magistar glazbe, tenor i član ansambla zagrebačkog Gradskog kazališta Komedija, Hozjak se uspješno kreće između opere, operete, mjuzikla, koncertnog i popularnog repertoara. Posebno mjesto u njegovoj karijeri zauzimaju 4 Tenora, s kojima ove godine obilježava deset godina zajedničkog djelovanja. Upravo kroz taj projekt klasičnu vokalnu tehniku približavaju širokoj publici, spajajući različite glazbene senzibilitete i iskustva.
No, iza profesionalnog pjevača i velikih pozornica ostaje Međimurec koji nije zaboravio svoje početke. Ljubav prema pjesmi usadila mu je obitelj, a posebno baka Marija Bermanec, uz koju je, kako kaže, pjesma bila dio svakodnevnog života i njihova zajedničkog razgovora. Međimurska popevka zato i danas zauzima posebno mjesto u njegovu glazbenom svijetu, ali posljednjih godina sve snažnije gradi i samostalni glazbeni put. Nakon pjesme „Srce pušta na sve strane“, uslijedili su singlovi „Takve nema dvije“, „U snu te volim“ i najnovija pjesma „Kao bez duše rođena“, a u planu je i album kojim bi zaokružio novo poglavlje svoje karijere.
S Filipom Hozjakom razgovarali smo o prvim glazbenim koracima u Međimurju, baki Mariji i međimurskoj popevki, godinama školovanja i profesionalnom životu pjevača, desetljeću s 4 Tenora, samostalnoj karijeri, obitelji, glazbenim izazovima i snovima. I o onome što je, možda, najvažnije – zašto je u pjesmi, uz tehniku i glas, presudna upravo emocija.
Vaš glazbeni put počeo je vrlo rano u Međimurju. Sjećate li se svojih prvih nastupa i trenutka kada ste shvatili da bi pjevanje moglo postati vaš životni poziv?
Naravno da se sjećam, premda je od tih trenutaka prošlo 30 godina. Prvi put, kada sam htio sudjelovati na natjecanju „Naj glas“ na Ljetnim noćima grada Preloga, odustao sam netom prije samog nastupa. Iduće godine ponovno sam izrazio želju da pjevam, a tata me uhvatio za ruku i odveo. Tu se zapravo rodila velika ljubav prema glazbi i pjevanju. Dugo je sve to bilo samo hobi, sve do trenutka kada sam upisao pjevanje u Glazbenoj školi.
U tim prvim godinama važnu je ulogu imala i vaša baka Marija Bermanec. Koliko je upravo međimurska pjesma oblikovala vaš odnos prema glazbi i koliko je Međimurje i danas prisutno u vašem glazbenom izrazu?
Baka Marija još uvijek mi je velika inspiracija kada je međimurska popevka u pitanju. Kao klinac volio sam provoditi vrijeme s njom. Svugdje smo zajedno putovali i pjesma je bila naš razgovor. Kroz cijeli taj proces odrastanja zavolio sam svoj kajkavski izričaj i međimursku popevku, koju i danas s ponosom promoviram gdje god imam prilike.
Školovali ste se u Varaždinu, Grazu i Osijeku. Svaka od tih sredina obilježila je jedan dio vašeg puta. Što vam je svaka od njih donijela kao pjevaču i umjetniku?
Svaka od tih sredina vrlo je bitna za moje školovanje. Razdoblje u Varaždinu bilo je iznimno naporno jer sam paralelno pohađao opću gimnaziju u Prelogu i Glazbenu školu u Varaždinu. To je mjesto gdje sam se prvi put susreo s vokalnom tehnikom, klavirom, solfeggiom… U Grazu sam prvi put osjetio kako je to biti odvojen od obitelji i kako iz svakog neuspjeha treba izvući nešto pozitivno i iz svega naučiti.
Osijek mi je podario divnih devet godina života. Nakon diplome ostao sam tamo raditi u Hrvatskom narodnom kazalištu, gdje sam ujedno debitirao i stekao neprocjenjivo iskustvo rada u profesionalnom ansamblu.
Danas ste tenor, glumac i član ansambla zagrebačkog Gradskog kazališta Komedija. Koliko je zahtjevno profesionalno živjeti od glasa i stalno održavati formu?
Cijeli taj proces izrazito je naporan i težak. Koliko god voljeli svoj posao, stres je faktor s kojim se svakodnevno susrećemo. Nikada ne znate hoćete li se možda ujutro probuditi s upalom grla, a baš taj dan imate važnu predstavu ili koncert. Ponekad su za određenu ulogu potrebni mjeseci i mjeseci priprema, a sukladno tome treba prilagoditi i način života – od prehrane i spavanja pa sve do fizičke pripreme.
Ove godine 4 Tenora obilježavaju deset godina djelovanja. Što vam je tih deset godina donijelo, profesionalno i osobno?
Donijelo mi je iskustvo koje sam mogao samo sanjati. Stajati na pozornici s momcima takvih glasovnih mogućnosti, pred tolikim brojem ljudi i s vrhunskim orkestrima… To je neprocjenjivo.
Definitivno se sve to odrazilo i na osobnoj razini jer vam takvi koncerti grade samopouzdanje, što je izrazito bitno za javni nastup.
Vi ste Međimurac među trojicom dalmatinskih tenora. Koliko različitost vas četvorice pridonosi zvuku i energiji 4 Tenora?
Ja bih rekao da je, naravno uz glasovne mogućnosti, upravo različitost u osobnostima nas četvorice ono što se publici najviše sviđa. A kada govorimo o glazbenim ukusima, i tu smo podosta različiti. Đani, primjerice, voli stare pjesme, Vlado obožava blues, Peco klapsku pjesmu, a ja sam više specijaliziran za područje popa. Kada sve to uklopite u naš repertoar, dobijete neku novu dimenziju jer nam upravo ta različitost dopušta da otpjevamo gotovo sve.
Za vas se često kaže da pjesmu ne pjevate samo glasom nego i emocijom. Što je, po vašem mišljenju, važnije – savršena vokalna tehnika ili emocija koja dopire do publike?
Meni je emocija od presudne važnosti! Vokalna tehnika zahtijeva vrijeme i uči se godinama, dok emociju ne možete naučiti. Jednostavno, svaki tekst morate proživjeti i emocionalno se isprazniti da bi pjesma imala smisla. Vokalne bravure svakako su za pohvalu, ali kada ih nadogradite emocijom, onda pjesma dobiva puni smisao.
Uz 4 Tenora sve snažnije gradite i svoj samostalni glazbeni put. Što vas je potaknulo da se posvetite vlastitom umjetničkom izrazu?
Oduvijek sam imao želju okušati se kao samostalan umjetnik. Nisam htio brzati s tom odlukom sve dok ne okupim ekipu za koju mislim da mi može pomoći u tom naumu. To se ostvarilo prije godinu i pol dana suradnjom s Mirom Buljanom i zaista sam sretan i počašćen što imam takvu veličinu u svom timu. Pred nama je težak i iscrpljujući „maraton“, ali vjerujem u naš zajednički uspjeh i osjećam da našim pjesmama možemo „zaraziti“ publiku i usidriti se na ovom našem glazbenom nebu.
Na Zagrebačkom festivalu predstavili ste se pjesmom „Srce pušta na sve strane“, a u međuvremenu su stigle i nove pjesme. Kako se razvija taj samostalni glazbeni put i možemo li očekivati album?
Prošle godine prvi put sam se predstavio publici pjesmom „Srce pušta na sve strane“, a nakon toga objavili smo singl „Takve nema dvije“. Ove godine ponovno smo nastupili na Zagrebačkom festivalu s pjesmom „U snu te volim“, a prije nepuna tri tjedna predstavili smo novi singl „Kao bez duše rođena“. Do kraja godine planiramo objaviti još jednu pjesmu, a plan za iduću godinu svakako obuhvaća i albumsko izdanje kojim bih zaokružio jedno lijepo glazbeno poglavlje.
Prošli ste kroz operu, operetu, mjuzikl, kazalište, crossover i popularnu glazbu. Postoji li još neki glazbeni izazov koji posebno priželjkujete?
Moj glazbeni izazov je svaki novi nastup, bilo da se dogodi u kazalištu ili na koncertnoj pozornici. Svakako bih se volio ostvariti u nekim ulogama u svijetu mjuzikla jer mi je to osobno najdraža kazališna forma. A kada govorimo o solo karijeri, onda bi jedan solistički koncert u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog definitivno bio ostvarenje sna!
Međimurska popevka važan je dio vaše glazbene priče. Biste li voljeli napraviti projekt kojim biste međimursku pjesmu približili široj, pa i međunarodnoj publici?
Apsolutno! Međimurska popevka posjeduje sve kvalitete proizvoda koji bi se trebao i morao plasirati izvan granica Lijepe Naše, kao što je to Dalmacija napravila s klapskom pjesmom. Mi tu, nažalost, zaostajemo, ali svakako se trudim na svakom svom solističkom nastupu izvesti poneku međimursku pjesmu.
Bilo bi mi posebno drago pokazati publici da međimurska popevka nije samo dio naše baštine, nego glazba koja može komunicirati i izvan naših granica. To bi za mene bio i osobni način da se odužim kraju iz kojeg dolazim.
Suprug ste i otac dviju djevojčica. Kako se obitelj nosi s vašim poslovnim ritmom i svim obvezama koje donosi život profesionalnog pjevača? Koliko vam znači njihova podrška?
Obitelj mi je najveća podrška i, iskreno, bez njihove ljubavi i razumijevanja bilo bi puno teže uskladiti sve obveze koje moj posao nosi. Supruga ima puno razumijevanja za moj ritam, putovanja, probe i nastupe, a zajedno se trudimo da, bez obzira na sve, obitelj uvijek bude na prvom mjestu. Dolaskom naših dviju djevojčica život nam se potpuno promijenio i upravo su one moj najveći motiv. Nije uvijek lako uskladiti posao i obiteljski život, ali trudimo se kvalitetno iskoristiti svaki trenutak koji imamo zajedno. One su još male, ali već sada osjećam koliko mi njihova prisutnost daje dodatnu snagu i koliko me podsjećaju na ono što je u životu zaista važno.
I za kraj – kada Filip Hozjak stane pred publiku i zapjeva punim glasom i srcem, što joj zapravo želi poručiti?
Mislim da joj prije svega želim poručiti da zastane na trenutak i dopusti glazbi da je dotakne. U današnjem vremenu, kada stalno nekamo žurimo, glazba može biti onaj trenutak u kojem zaboravimo na sve oko sebe, prepoznamo neku svoju emociju ili se prisjetimo osobe i vremena koje nam nešto znači. Kada stanem pred publiku, ne želim samo otpjevati pjesmu – želim joj dati emociju i dio sebe. Ako se nakon koncerta netko vrati kući s osmijehom, lijepom uspomenom ili mu je jedna moja pjesma nešto probudila u srcu, onda znam da je moj posao imao smisla.
To je, zapravo, ono zbog čega pjevam.
