Hrvatska se danas guši u vlastitim nedorečenostima. Naime, u vrijeme dok njezini građani, posebice oni koji su je stvarali i gradili, nemoćno promatraju propast društvenih i moralnih vrijednosti, svjedočimo potpunom slomu sustava. Od maloljetničkog vandalizma koji se tretira kao šala, preko galopirajuće korupcije, pa sve do duboke socijalne nepravde, država je kapitulirala pred vlastitim anomalijama.
Nedavni događaj u Zagrebu, gdje je skupina maloljetnika iz zabave zapalila povijesni Vjesnikov neboder, očiti je prikaz društva u kojem više ne postoje autoritet i odgovornost. No, zašto bi se djeca bojala zakona kada se zakona ne boje ni odrasli? Hrvatsko pravosuđe već godinama služi kao predmet „ismijavanja“, (svaka čast iznimkama), ali u zadnje vrijeme od kada je Glavni državni odvjetnik Ivan Turudić tu se stvari ipak malo mijenjaju. Dok se procesi protiv političkih i gospodarskih moćnika rastežu u beskraj, bjegunci pred zakonom, poput Zdravka Mamića, iz susjednih zemalja daju ekskluzivne intervjue i glume medijske zvijezde. Pravosuđe pokazuje zube tek sporadično i selektivno, uglavnom na perifernim ideološkim pitanjima, dok stvarni kriminal ostaje nekažnjen.
Činjenica je da hrvatski bjegunci od pravosuđa koriste Bosnu i Hercegovinu kao sigurno utočište, pa se s pravom postavlja pitanje, kako ovaj problem rješavaju uređene države. U razvijenim zapadnim demokracijama, poput SAD-a, Njemačke ili Francuske, institucija dvojnog državljanstva nikada ne služi kao doživotnu zaštitu za teški gospodarski kriminal i korupciju. Sjedinjene Američke Države, primjerice, agresivno koriste bilateralne ugovore i ekonomske pritiske kako bi osigurale da niti jedan bjegunac, bez obzira na to gdje se skrio i čiju putovnicu posjedovao, ne izbjegne ruku pravde. Unutar same Europske unije uveden je Europski uhidbeni nalog, koji je u potpunosti ukinuo praksu skrivanja iza ustavnih zabrana izručenja vlastitih državljana među zemljama članicama. Da je Hrvatska u urednim pravnim odnosima sa svojim susjedima riješila ovo pitanje onako kako to rješava Bruxelles, bjegunci ne bi prkosili zakonu s druge strane granice.
Ono što najviše iritira osiromašene i obespravljene građane Hrvatske jest činjenica da uređene države ne dopuštaju ono što se dopušta kod nas, da im pravomoćno osuđeni kriminalci iz susjedstva drže moralne i političke lekcije. Zamislite situaciju u kojoj osuđeni porezni utajivač u Njemačkoj pobjegne u Švicarsku i odande svakodnevno preko medija docira njemačkom pravosuđu, vrijeđa suce i glumi žrtvu političkog progona. Takav scenarij u uređenom društvu je nezamisliv jer tamošnje institucije promptno reagiraju blokadom imovine, medijskom izolacijom i diplomatskim pritiskom koji bjegunca brzo dovodi pred rešetke. Kod nas je stvarnost drugačija. Zdravko Mamić ne samo da nesmetano boravi u inozemstvu, već redovito koristi srbijanske i regionalne medije kao platformu s koje drži lekcije hrvatskom narodu, ismijavajući cjelokupni ustavnopravni poredak Republike Hrvatske. Dok on drži tirade o poštenju i domoljublju, hrvatske institucije šute, pokazujući potpunu nemoć i nedostatak autoriteta da zaštite dostojanstvo vlastite države.
Hrvatska se nalazi na vrhu europskih ljestvica korupcije, što nikoga ne iznenađuje. Svjedočimo nevjerojatnom paradoksu, a taj je da posvuda niču luksuzni neboderi i stambeni kompleksi, a stanovi i poslovni prostori rasprodaju se prije nego što se položi temeljni kamen. Istovremeno, nitko u državi ne postavlja ključno pitanje: odakle dolazi taj novac? Dok se milijuni sumnjivog podrijetla peru kroz nekretnine, obični građani jedva spajaju kraj s krajem pod naletom inflacije, dok ih s malih ekrana vladajući uvjeravaju kako je sve "pod kontrolom".
Ali, dok se unutrašnjost bori s ekonomskim kriminalom, jadranska obala se sve više suočava s katastrofalnim požarima. Materijalna i ekološka šteta je neprocjenjiva. Vlada, po običaju, obećava brzu pomoć, no postavlja se pitanje gdje je u svemu tome Europska unija. Što rade naši europarlamentarci u Bruxellesu i zašto hitna europska pomoć već nije na terenu? Građanima preostaje tek očajnički krik: "Europo, gdje si?"
Slika današnje Hrvatske najbolje se vidi u sudbini nekadašnjih industrijskih ljepotana, poput varaždinskog Varteksa i vukovarskog Borova, koji su nekada zapošljavali tisuće ljudi. Varteks se danas ruši, a na mjestu gdje se desetljećima stvarala vrijednost, niknut će novi trgovački centri za prodaju uvozne robe. Nitko ne pita gdje su radnici koji su proveli radni vijek u tim pogonima, odričući se za njihovu izgradnju. Najteži udarac ipak trpe umirovljenici. Ljudi s 30 ili 40 godina radnog staža danas primaju mizerne mirovine, dok se iz državne blagajne kroz razne afere neprestano otuđuju milijuni eura. Ti sudski procesi traju godinama, a pokradeni novac se gotovo nikada ne vraća u proračun.
Stječe se dojam da se stvarni problemi namjerno ignoriraju i zamagljuju, te da javnim prostorom dominiraju naručena ideološka prepucavanja. Svjedočimo povijesnom revizionizmu u kojem se bivšem logoru Jasenovac pridaje golema medijska pažnja, dok se srpski logori iz vremena hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, kroz koje su prošle tisuće hrvatskih branitelja i civila, sustavno prešućuju. Hrvatski branitelji s pravom se pitaju jesu li se za ovo borili. Jesu li ginuli za državu u kojoj će im lekcije držati političke figure poput Dalije Orešković ili Hrvoja Klasića? Je li cilj borbe bio da predstavnici manjina, poput Milorada Pupovca, primaju golema državna sredstva dok istovremeno redovito kritiziraju temelje hrvatske borbe za slobodu?
Hrvatska je danas zemlja u kojoj su rad, poštenje i žrtva obezvrijeđeni, dok korupcija, politička podobnost i profit diktiraju svakodnevicu. Vrijeme je da se institucije konačno probude prije nego što preostali građani trajno napuste zemlju.
Mladen Pavković
