Odmah treba reći da postoji više razloga za tvrdnju kako očito slabo djeluje sustav nadzora nad odlaganjem otpada i opasnih materijala u okviru Europske unije. Ako takav sustav doista postoji i djeluje učinkovito, zar nije nelogično da velike zemlje poput Italije i Njemačke svoj otpad šalju u malu Hrvatsku? Ili da Slovenija, koja ima uređene postupke gospodarenja otpadom, dio otpada izvozi u Hrvatsku, iako je Njemačka upravo jedna od država s najrazvijenijim sustavima obrade i prerade otpada?
Sloveniju, ali i susjednu Hrvatsku, svakako zanima tko je sve uključen u aferu nezakonitog izvoza, smještaja i odlaganja otpada u Hrvatskoj.
Prema zasad dostupnim podacima, u slučaju se pojavljuju kriminalne skupine koje su, primjerice, određene vrste otpada lažno označavale kao plastični otpad pogodan za recikliranje, iako je u nekim slučajevima, prema sumnjama istražitelja, bila riječ o opasnom medicinskom otpadu.
Takav su otpad u Hrvatskoj prikupljali, naručivali, prevozili i skladištili pojedinci i tvrtke. Za sada se govori prije svega o hrvatskim organizatorima kriminalne mreže, iako istraga obuhvaća i moguće povezanosti sa slovenskim poduzećima koja su otpad izvozila u Hrvatsku.
Za sada nisu javno objavljena imena slovenskih osoba koje bi u ovoj međunarodnoj aferi bile osumnjičene. U Hrvatskoj su, međutim, poznata imena osoba koje su navodno vodile mrežu nezakonitog uvoza i odlaganja otpada. Među njima su, prema dosad objavljenim informacijama, Josip Šincek, njegova suradnica Monika Šincek te bivši glavni državni inspektor Andrija Mikulić, koji je osumnjičen za primanje mita.
Ukupno je osumnjičeno 17 osoba, od kojih je zasad uhićeno 13. Za nezakonito preuzimanje i skladištenje oko 4500 tona otpada iz Slovenije, prema dosad dostupnim informacijama, osumnjičena su tri hrvatska državljanina i jedno zagrebačko poduzeće.
U slučaj je uključeno više hrvatskih i slovenskih poduzeća, a istraga se provodi u suradnji sa slovenskim kriminalistima, što znači da se provjerava i moguća odgovornost na slovenskoj strani. Do danas nije objavljeno nijedno ime slovenskog poduzeća koje bi bilo kazneno osumnjičeno.
Ni ukupne količine nezakonito odloženog otpada još nisu konačno utvrđene. Za sada se govori o približno 37 tisuća tona otpada, među kojim se spominju i PFAS, odnosno takozvane „vječne kemikalije“, koje predstavljaju ozbiljan rizik za okoliš i zdravlje ljudi.
Gdje je završio slovenski otpad?
Prema dosad iznesenim podacima, slovenski otpad završio je na više lokacija u Hrvatskoj, među kojima se navode Gospić, Varaždin, Benkovac, Senj i Poznanovec u općini Bedekovčina, u Krapinsko-zagorskoj županiji.
Činjenice zasad upućuju na to da je Slovenija izvozila otpad koji je potom nezakonito smješten u Hrvatskoj. Međutim, još se utvrđuje jesu li slovenski izvoznici znali da će otpad završiti na nezakonitim odlagalištima.
U potrazi za odgovorom na pitanje koja su slovenska poduzeća povezana s izvozom otpada koji je završio u Hrvatskoj, iz hrvatske istrage zasad se spominju tri slovenska poduzeća koja su bila dobavljači otpada: Kolpa-Metlika, Omaplast-Grosuplje i Solar Ekspert-Sežana.
Prema dostupnim podacima, njihov otpad dopreman je u Gospić od 16. svibnja 2022. do 8. travnja 2024. godine. Riječ je o približno 1480 tona otpada u 54 pošiljke, odnosno oko 28 kamiona.
U dokumentaciji se kao vrste otpada navode elektronički otpad, medicinski otpad, plastika, građevinski i mineralni materijali te opasni otpad, među ostalim kategorija HP14, koja se odnosi na ekotoksičnost, kao i PFAS, odnosno „vječne kemikalije“.Za sada se istraga ne vodi protiv slovenskih poduzeća, ali, kako je već navedeno, u istrazi surađuju i slovenski kriminalisti.
Kako spriječiti nezakonit izvoz i odlaganje otpada?
Logično je i opravdano postaviti pitanje kako slovenska i hrvatska poduzeća, odnosno Slovenija i Hrvatska, mogu spriječiti nezakonite radnje povezane s otpadom.Svakako je potreban stroži nadzor izvoza otpada, uključujući provjeru njegovih konačnih lokacija, nadzor poduzeća koja se bave izvozom te praćenje cijelog puta pošiljke.Postoje i međunarodni mehanizmi nadzora koji podrazumijevaju stalnu suradnju između nadležnih agencija za otpad, nacionalnih inspekcija i Europola, kao i formiranje zajedničkih istražnih skupina te razmjenu podataka o poduzećima koja se bave takvim poslovima.
Poduzeća koja izvoze otpad morala bi imati odgovarajuće licence, uz stroga mjerila za njihovo dobivanje. Potrebne su i redovite revizije takvih poduzeća te obvezno osiguranje od štete za okoliš.U cijelom lancu prijenosa otpada nužna je i snažnija digitalizacija: digitalni putni list otpada, automatska provjera usklađenosti dokumentacije te javno dostupna baza podataka o izvoznicima otpada mogli bi znatno otežati manipulacije.
Za takva nezakonita postupanja svakako bi trebala slijediti i vrlo stroga kaznena odgovornost.
Primjer poduzeća Kolpa
Kao jedan od primjera u ovom slučaju spominje se poduzeće Kolpa, proizvođač opreme za kupaonice iz Metlike, industrijsko poduzeće smješteno u Sloveniji, nedaleko od hrvatske granice.Kolpa, osim sanitarne i kupaonske opreme, proizvodi i kompozitne materijale, među kojima je Kerrock, te industrijske polimere. U proizvodnom procesu nastaju različite vrste industrijskih ostataka, uključujući ostatke kompozitnih ploča, industrijske polimere, otpadnu plastiku, otpad od brušenja, rezanja i laminiranja te određene vrste opasnog otpada.
Prema dosad dostupnim informacijama, hrvatskim istražiteljima poznato je da se Kolpa pojavljuje u popratnoj dokumentaciji kao izvorni dobavljač otpada. Tvornica zapošljava oko 600 ljudi, a ima i povezano poduzeće Polira u Radatovićima, na području općine Ozalj.Međutim, sama činjenica da se određeno poduzeće pojavljuje u dokumentaciji kao izvor otpada ne znači da je počinilo kazneno djelo. Ključno je utvrditi kakva je bila dokumentacija, kakav je otpad stvarno predan te je li poduzeće znalo kamo će taj otpad biti odvezen.
U deklaracijama tereta navodile su se oznake poput „plastika za reciklažu“, „industrijski otpad“ i „sekundarne sirovine“.Prema dosad dostupnim informacijama, Kolpa je bila predmet više inspekcijskih nadzora, ali nema podataka da je protiv poduzeća pokrenut postupak zbog nezakonitog postupanja s otpadom. Isto vrijedi i za druga dva spomenuta slovenska poduzeća.
Povezanost ovih triju poduzeća sa slučajem zasad se ogleda u tome što su bila među izvoznicima otpada koji je završio u Hrvatskoj. Konačna istraga hrvatskih nadležnih tijela trebala bi pokazati postoji li i u kojoj mjeri njihova odgovornost u cijelom lancu nezakonitog odlaganja otpada.
Problem koji nadilazi granice
Sve se ovo događa unutar i između država Europske unije, pa bi ovaj slučaj trebalo sagledati i iz perspektive učinkovitosti preventivnog djelovanja institucija Europske unije.U Sloveniji se zasad suzdržavaju od opsežnijih komentara događaja u susjednoj Hrvatskoj. No, zbivanja u Hrvatskom saboru pažljivo se prate.
Ono što se iz dosadašnjih događaja može zaključiti jest da je riječ o ozbiljnom ekološkom problemu koji ne poznaje državne granice. U takvim slučajevima politička prepucavanja i osvajanje političkih bodova ne bi smjeli zasjeniti ono najvažnije: utvrđivanje odgovornosti, uklanjanje nezakonito odloženog otpada, zaštitu okoliša i zdravlja ljudi te uspostavu učinkovitijeg sustava koji će spriječiti da se slične situacije ponovno dogode.
Jer ako otpad može bez ozbiljne kontrole putovati iz jedne države Europske unije u drugu, a zatim završiti na nezakonitom odlagalištu, onda pitanje više nije samo tko je kriv, nego i kako je moguće da je cijeli sustav nadzora zakazao.
