Zagreb se s ponosom razmeće titulom grada s najvećim brojem muzeja po glavi stanovnika. Međutim, u tom raskošnom kulturnom izlogu već desetljećima zjapi sramotna, civilizacijska i povijesna crna rupa. Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.) neumorno apelira na osnivanje Središnjeg nacionalnog muzeja Domovinskog rata u Zagrebu, ali mjerodavne državne i gradske strukture okreću glavu. Vrijeme neumoljivo prolazi, svjedoci odlaze, a glavni grad države stvorene u krvi i patnji još uvijek nema centralno mjesto koje bi trajno svjedočilo o cijeni slobode. Iza ove višegodišnje blokade ne stoji nedostatak materijala ni povijesne građe, već kronični deficit političke volje i hrabrosti na ključnim adresama. Ministarstvo kulture i medija te Ministarstvo hrvatskih branitelja unatoč deklarativnoj potpori odbijaju pokrenuti kapitalni projekt izgradnje ili dodjele adekvatnog prostora za centralnu nacionalnu ustanovu u Zagrebu. Grad Zagreb i njegove vlasti godinama ignoriraju apele za dodjelu zemljišta ili prenamjenu napuštenih vojnih kompleksa, dok se tematika Domovinskog rata sustavno gura na marginu zagrebačke kulturne strategije. Hrvatski sabor i Vlada RH donose isprazne deklaracije i spomendane, ali namjerno propuštaju osigurati izravne proračunske stavke koje bi jednom zauvijek riješile pitanje krovne muzejske institucije u metropoli. Dok Zagreb spava, drugi gradovi drže lekciju iz domoljublja i poštovanja. Dubrovnik, Rijeka, Knin, Pakrac, Turanj, i da ne nabrajamo dalje, već ponosno imaju svoje muzeje i stalne postave posvećene obrani zemlje, dok dotle golema građa skuplja prašinu po privatnim zbirkama i podrumima. Evo, u Koprivnici su srušili odjel Domovinskog rata koji je godinama bio u okviru Muzeja garda, a otvorili su vrata muzeju iz 1941.!
Nacionalni muzej u Zagrebu ne smije biti tek još jedna u nizu dosadnih zgrada s prašnjavim izlošcima, već monumentalni, visokotehnološki i duboko emocionalni prostor koji spaja sirovu povijesnu istinu s najsuvremenijim muzejskim standardima. Vanjski izgled muzeja mora već na prvi pogled komunicirati težinu borbe za slobodu kroz kombinaciju grubog, neobrađenog betona koji simbolizira čvrstoću i otpor, te staklenih ploha koje predstavljaju svjetlost i transparentnost istine. Na prostranom platou ispred muzeja mora se nalaziti vanjski postav ratne tehnike s tenkovima, oklopnim vozilima i zrakoplovima izgrađenim u hrvatskim tvornicama tijekom embarga, dok se nad ulazom neprekidno mora vijoriti impresivan niz zastava svih ratnih postrojbi, od gardijskih brigada do specijalne policije i HOS-a. Unutrašnjost je zamišljena kroz kružni, dinamični hod od mraka agresije do svjetla pobjede, gdje će početni dio biti u polumraku s prikazima razrušenih gradova poput Vukovara, Dubrovnika i Pakraca, popraćen zvučnim efektima sirena i autentičnih radijskih izvještaja. Središnji dio činit će multimedijalne dvorane s interaktivnim ekranima i 3D projekcijama bitaka, a put će završavati u velikoj, trijumfalnoj Dvorani pobjede posvećenoj operacijama Bljesak i Oluja te međunarodnom priznanju Hrvatske. Najvažniji i najpotresniji dio muzeja mora biti smješten u samom srcu objekta, u tihoj prostoriji za kontemplaciju koja će služiti kao živi spomenik i vječni krik istine. To uključuje monumentalni, visoki zid od crnog mramora na kojemu će, kronološki i po postrojbama, zlatnim slovima biti uklesana imena svih heroja koji su dali život za domovinu. Posebno mjesto zauzimat će izdvojeni zid stradale djece prekriven bijelim mramorom na kojemu će biti uklesana imena 402 ubijene djece koja su bila žrtve velikosrpske agresije, dok ih je više od 1.200 ranjeno. Pokraj svakog imena nalazit će se u mramoru isklesana ili u staklu izvedena silueta dječje igračke, poput medvjedića, lutke ili lopte. Slavonski Brod stajat će tu kao vječna opomena jer je samo u tom gradu ubijeno dvadeset osmero djece. Ti strašni podaci moraju biti trajno vidljivi u srcu glavnog grada kroz diskretno, toplo svjetlo koje odozdo osvjetljava imena nevinih dječaka i djevojčica, ostavljajući posjetitelje bez daha. Potpuno je neprihvatljivo da Hrvatska ima uređen i institucionalno podržan muzejski prostor u Jasenovcu, dok se istovremeno sramotno oklijeva kada treba podići krov nad cjelokupnom istinom o obrani od velikosrpske agresije. Zašto se o temeljima moderne hrvatske države, o svoj toj krvi, suzama i nadljudskoj borbi, u Zagrebu eventualno samo deklarativno razmišlja, dok se konkretno ne poduzima ništa? Godine prolaze, a pasivnost vladajućih struktura polako prelazi u svjesni i namjerni zaborav. Zagreb hitno treba Središnji nacionalni muzej Domovinskog rata, ne sutra, nego danas. Narod koji zaboravlja svoju povijest riskira da mu se ona ponovi, a ignoriranje 402 ugašena dječja života i velikog tužnog broja poginulih branitelja u vlastitome glavnom gradu ravno je nacionalnoj izdaji.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
