Hrvatski politički sustav već desetljećima djeluje kao potpuno zatvoren prostor u kojem zakoni tržišta, gospodarstva pa i osnovne logike jednostavno prestaju vrijediti. Prosječan se građanin svakodnevno guši u valovima poskupljenja, važući može li si priuštiti dostojanstven obrok. Saborska skupina u svom restoranu ruča po cijenama koje djeluju kao loša šala. Tamo cjeloviti obrok prkosi poskupljenjima i stoji tek sitnih pet do šest eura, a sam rad ne podliježe ni Zakonu o izdavanju računa. Ta neusklađenost postaje još nepodnošljivija kada se pogleda sastav ljudi koji sjede u tim klupama. Jedini stvarni preduvjet za krojenje sudbine cijele države jest puka poslušnost stranačkom vođi. Službena naobrazba nije uvjet, što rađa potpunu političku nestručnost. Isti pojedinci s jednakim žarom i samouvjerenošću u istom danu presuđuju o zbrinjavanju otpada, proračunskim milijardama i školskoj obnovi. Oni glume sveznajuća čuda prirode. U stvarnosti tek strojno iščitavaju bilješke i dižu ruke po nalogu stranke. A ne odgovaraju nizašta.
U razvijenim pučkovladama poput Njemačke ili Sjedinjenih Američkih Država, čitamo, zastupnici se ne oslanjaju na privid sveznanja. Iza njih stoji golema podrška, snažni saborski odbori i skupine neovisnih ispitivača koji im pripremaju stručne podloge. Kod nas je ta podloga znanja zamijenjena pukim stranačkim poltronstvom. Izborni sustav s velikim izbornim jedinicama skrojen je tako da zastupnike potpuno odvaja od osnovice koja ih je izabrala. Jednom kada uđu na Markov trg, građani za njih postaju tek daleka brojka. Za razliku od britanskog sustava gdje zastupnici imaju mjesne urede u svojim četvrtima i obvezne tjedne sastanke s građanima, u Hrvatskoj su uredi i brojevi mobitela zastupnika strogo čuvana tajna za obične ljude. Budući da duguju svoj mandat položaju na listi koju im je dodijelio predsjednik stranke, njihova odanost prije sjednice usmjerena je isključivo prema stranačkom klubu, a nikada prema narodu.
Neki sjede i na dvije fotelje
Da bi besmisao bio potpun, sustav im dopušta nakaradno sjedenje na dvije fotelje. Zakon dopušta da saborski zastupnik istovremeno bude gradonačelnik ili općinski načelnik, glumeći vođenje mjesnih sredina, a petkom žuri u Zagreb na glasovanje. Uz plaće koje dosežu i do četiri tisuće eura čiste zarade, država im velikodušno pokriva pakete povlastica. Oni uključuju mjesečne paušale, naknade za odvojeni život, besplatan smještaj, plaćene režije i putne troškove, što proračun godišnje stoji više od milijun eura. Kao konačni bedem zaštite, tu su i zastupnička nepovredivost, ali i brojne povlastice.
Od saborskih povlastica do briselskog zlata
No hrvatske saborske povlastice i jeftini obroci ipak blijede pred zlatnim rudnikom zvanim europska politika. Iskorak na briselsku razinu otkriva posve novu dimenziju političkog blagostanja, gdje se spretno plivanje kroz stranačke struje nagrađuje bogatstvom o kakvom obični radnici ne mogu ni sanjati. Primjer dubrovačke profesorice Dubravke Šuice zorno pokazuje kako se ustrajna odanost stranačkom vrhu isplati višestruko više od bilo kakve stručnosti. Četiri mandata u Europskom parlamentu i prelazak u Europsku komisiju, gdje je najprije vodila demografiju, a potom preuzela resor Mediterana, pretvorili su njezinu karijeru u najunosniji politički uspon u povijesti države. Domaći profesori štrajkaju za dostojanstven minimalac, njezina mjesečna primanja s dodacima dosežu nevjerojatnih dvadeset osam tisuća eura. Samo na ime briselskih plaća dosad je uprihodila više od dva milijuna eura, ne računajući stotine tisuća eura javnog novca potrošenih na njezina putovanja i smještaj.
Građani koji žele provjeriti koliko su se njihovi izabranici obogatili mogu posjetiti službene stranice i pokrenuti pretragu izvješća o imovinskom stanju dužnosnika pri Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa. Taj javni registar sadrži podatke o plaćama, nekretninama, ušteđevini i dionicama koje političari moraju prijaviti na početku i na kraju mandata. Stvarni uvid u bogaćenje često zahtijeva dublje neovisno istraživanje, kakvo provode novinarski pothvati poput Detektora imovine koji uspoređuju prijavljeno stanje sa stvarnim stanjem u zemlji i inozemstvu.
Imovinske kartice kao ovjera bogaćenja pod okriljem zakona
Tada na vidjelo izlazi najveći apsurd: imovinske kartice ne sprječavaju bogaćenje, već ga samo bilježe i ozakonjuju. Nakon svakog mandata političari redovito izlaze s drastično uvećanom imovinom, novim stanovima, kućama i stotinama tisuća eura ušteđevine – i sve to potpuno po zakonu. Dokazivanje podrijetla imovine pretvara se u pravnu predstavu u kojoj se milijunske razlike pravdaju visokim dužnosničkim plaćama, ugodnim i zakonom dopuštenim briselskim dnevnicama, povratima poreza, prodajom naslijeđenih djedovina ili obiteljskim pozajmicama. Sama briselska pravila namjerno ostavljaju goleme praznine. Europske ustanove od svojih dužnosnika traže tek šturi popis posjeda bez upisivanja novčanih iznosa ili stvarnih vrijednosti, što onemogućuje bilo kakav stvaran nadzor nad brzim bogaćenjem. Slučaj Dubravke Šuice to savršeno dokazuje. Pitanje podrijetla njezine višemilijunske obiteljske imovine s brojnim kućama i stanovima godinama je potresalo domaću javnost. Udruge poput Gonga otkrile su da je u domaće kartice upisivala upitnike umjesto vrijednosti nekretnina, njezina službena izjava u Europskoj komisiji bila je posve lišena financijskih podataka i svedena na goli popis suprugovih posjeda. Unatoč tim sumnjama i potpunom manjku transparentnosti, europski odbori redovito odobravaju njezine mandate. Sustav je skrojen tako da ne kažnjava bogaćenje na račun politike, već pruža savršen pravni okvir unutar kojeg se javna dužnost bez ikakvih prepreka pretvara u privatni dobitak.
Usporedba s državama koje ozbiljno pristupaju nadzoru političara pokazuje koliko je naš sustav zapravo nemoćan i površan. U Hrvatskoj i u briselskoj praksi političar sam upisuje podatke, a provjere su rijetke, spore i pokreću se tek nakon novinarskih otkrića. U strožim sustavima poput Rumunjske tamošnja agencija ANI ima izravan pristup svim bankovnim računima i poreznim bazama te samostalno pokreće istragu na svako odstupanje. Pitanje kazni za lažiranje podataka kod nas je svedeno na simbolične novčane iznose od nekoliko stotina do nekoliko tisuća eura. S druge strane, u Sjedinjenim Američkim Državama namjerno laganje u financijskim izvješćima povlači kaznenu odgovornost, visoke globe pa čak i kaznu zatvora do pet godina. Kada dužnosniku kod nas prestane mandat, prestaju i sve obveze, pa imovina stečena nakon politike više nikoga ne zanima. Za razliku od toga, Italija primjenjuje stroge zakone koji omogućuju provjeru i trajno oduzimanje neobjašnjive imovine godinama nakon odlaska s vlasti.
Sve to jasno dokazuje da su domaći i briselski propisi skrojeni prvenstveno za zaštitu povlaštenog sloja. Od običnih se građana traži polaganje računa za svaki euro, politička elita nesmetano skriva milijune iza namjerno labavih zakonskih okvira, ostavljajući građanima tek pravo da nemoćno pregledavaju popise imovine koju su sami otplatili.
Mladen Pavković
Zastupnici u Hrvatskom saboru imaju sve, a ne odgovaraju za - ništa
