U ponedjeljak i utorak u Ljubljani se održava Treća međunarodna konferencija Prijatelja Zapadnog Balkana, koja zagovara što brži pristup država regije Europskoj uniji. No postavlja se pitanje: ima li to smisla? Znači li to snižavanje kriterija? Jesu li te države time oslobođene priprema koje su morale proći današnje članice Unije?
„Prijatelji“, na čelu s bivšim slovenskim predsjednikom Borutom Pahorom, ističu „nužnost obnove EU-a“ i „ubrzanje njezina proširenja na države Zapadnog Balkana“. Sama tema konferencije postavljena je realnije i životnije: „Zapadni Balkan u vrtlogu sigurnosne geopolitike“. Već zbog toga skup ima određenu težinu. Sudjeluje 35 govornika, među kojima su brojni sadašnji i bivši predsjednici država i vlada iz 24 zemlje, što konferenciji daje šire međunarodno značenje. Mnogi od tih sudionika imaju i posebne veze s državama Zapadnog Balkana.
Iako je danas ključno pitanje međunarodnih odnosa kako osigurati stabilnost u promijenjenim sigurnosnim okolnostima, prije svega je na svakoj državi da se brine o vlastitom suverenitetu i teritorijalnoj cjelovitosti. Pozivi da se o tome primarno brine EU mogu dovesti do još veće pasivnosti tih država, što dugoročno nema ni smisla ni koristi.
Kako je u svom izlaganju istaknula Kolinda Grabar-Kitarović: „Stabilnost Balkana ujedno je i naša stabilnost. Sigurnost Balkana jest i naša sigurnost. Ako ne pronađemo pravi odgovor na nezadovoljstvo u regiji, to će postati problem cijele Europe.“
Glavni inicijator ovih konferencija, Borut Pahor, naglašava: „Došlo je vrijeme da razumijemo potrebu strategije proširenja na Zapadni Balkan, ali za to se mora promijeniti i EU – iznutra i prema van. U suprotnom bi mogla izgubiti taj prostor. Dobro je što se Crna Gora u pregovorima približava članstvu, ali Zapadni Balkan neće biti ni miran ni dovoljno razvijen dok ne uđe u EU.“
Ipak, ostaje nejasno što s državama koje još nisu spremne ni za početak pregovora. Pahor nudi svoju, pomalo neodređenu formulu: „Predlažem hrabru, ali ne previše hrabru strategiju – da se 2030. godine u svim državama kandidatkinjama održe referendumi o članstvu u EU, a do tada se i sama Unija mora pripremiti za taj korak.“ No što to konkretno znači? Da države mogu ući ako to žele, dok će EU u međuvremenu pripremiti teren? Takav pristup bio bi presedan.
Slične je prijedloge Pahor iznosio i ranije, ali bez većeg učinka. Na konferenciji se razvila otvorena rasprava o političkim, sigurnosnim i reformskim pitanjima, usmjerena na pojedine od šest država kandidatkinja. To je pozitivan pomak jer otvara prostor da same države zauzmu aktivniju ulogu u odnosu prema EU – no pritom moraju jasnije izraziti vlastitu političku volju.
