Na ljubljanskoj priredbi Hrvatskoga kulturno prosvjetnoga društva iz Tavankuta još smo jednom čuli i osjetili bogatstvo tradicije Hrvata Bunjevaca iz Bačke. Ove jeseni u goste nam je došla mlada, lijepa i razigrana skupina djevojaka i mladića iz Donjeg Tavankuta, na sjeveru Bačke, odjevenih u izvorne narodne nošnje. Nastupili su uz dvorani u kojoj Hrvatsko društvo Ljubljana, pod vodstvom agilnog predsjednika Milana Pavelića, često organizira svoje aktivnosti. Ovoga je puta prostor dobio i poseban galerijski ugođaj zahvaljujući izložbi likovnih radova u tehnici slame.
Program je započeo pjesmom, skladnim i snažnim glasovima koji su pjevali o ljubavi prema rodnom kraju, hrvatskim predjelima Bačke. Evo jedne strofe:
*Tavankut je misto najmilije,*
*U njem mi se svako dobro krije.*
*Tu su moji salaši i njive,*
*U njem moji lipi dani žive.*
Hrvatsko kulturno-prosvjetno društvo „Matija Gubec” iz Tavankuta ove godine obilježava 80. obljetnicu postojanja. Nama u Sloveniji pripala je čast ugostiti slavljenike i upoznati njihovu folklornu raznolikost, vedrinu i predanost očuvanju tradicije. Vidi se koliko im znače kultura, izvorni običaji i povezanost s rodnim krajem. Ne odriču se svojih livada i polja, pa ni žita, čiju slamu pretvaraju u predivne slike prirodnih zlatnožutih tonova.
Na umijeće izrade tih radova upozorio me poznati hrvatski filmski redatelj Branko Ištvančić, koji se ponosi svojim rodnim Tavankutom. Pokazao mi je stvaralaštvo mahom žena koje su svojim radovima uljepšale večer u ljubljanskom naselju Šiška. Njihove su priče skromne, ali istodobno zrače ponosom zbog stvaralaštva kojemu se dive svi koji ga mogu i žele upoznati. Njihovi radovi svjedoče o strpljenju, vještini i ljubavi prema naslijeđu. U prostoru u kojem su izložene slike od slame djevojke i mladići plesali su, pjevali i svirali, njegujući melodiozan štokavski ikavski govor i riječi koje su dio njihova identiteta.
Sve to rade pod vodstvom i prema učenju svojih učitelja i vizionara Ivana Prćića Gospodara i Većeslava Omahena.
Hrvatsko društvo Ljubljana mlado je društvo, ali ga, nažalost, većinom čine stariji ljudi, uz poneku skupinu mladih. Ipak, članovi rado dolaze na ovakve lijepe priredbe i žele čuti više, upoznati bogatstvo hrvatske kulture i povezati se s ljudima koji čuvaju običaje svojih predaka.
Skromni redatelj Branko Ištvančić biranim je riječima govorio o svojem rodnom Tavankutu i djelima kojima se taj kraj ponosi. Spomenuo je i povijesno važan doprinos očuvanju sjećanja na stvaranje samostalne hrvatske države te teške tegobe i stradanja tijekom Domovinskog rata. Slušajući ga, kao da čujete glas Siniše Glavaševića, novinara koji je izvještavao iz hrvatskog Vukovara, grada koji je branio i hrabri mladi Francuz Jean-Michel Nicolier.
Nicolierovo ime povezalo je Hrvatsku i Francusku te ostalo simbolom hrabrosti i ljudskosti. Njegova je sudbina nadahnula film *To je bio dobar san*, redatelja Branka Ištvančića, djelo ispunjeno osjećajima i humanošću, koje podsjeća na ratne strahote i ljude čija su hrabrost i žrtva postali dio hrvatske povijesti.
Tavankut, Dužijanca i umjetnost koja nastaje iz slame
Pokušao sam doznati što znači ime Tavankut i naišao na tumačenja koja ga povezuju s mađarskim riječima za jezero i bunar. U tome možda ima nečega, s obzirom na položaj mjesta na bačkoj ravnici. Spominje se i starije ime Oppidum, zabilježeno 1439. godine, koje se povezuje s lokalitetom keltske utvrde. Arheološki nalazi svjedoče o dugoj prošlosti ovoga kraja, a Tavankut je od Subotice udaljen tek petnaestak kilometara.
Tavankut je veliko selo, nekoć znatno brojnije nego danas, kada ima oko 3.700 stanovnika. Prilikom posjeta tom kraju uvjerio sam se koliko su njegovi ljudi vrijedni u uzgoju voća, povrća i žitarica, uglavnom na tradicionalan način, te koliko pažnje posvećuju očuvanju starih običaja. Posjetitelje rado primaju i pokazuju im svoje kuće i dvorišta uređene u narodnom duhu.
Svuda, pa i ovdje u Ljubljani, na priredbi susrećemo njihovu slamnatu umjetnost, koja je pravi fenomen kulture hrvatskoga naroda, ali i kraja u kojemu danas žive. Tavankućani su gostoljubivi i susretljivi te rado pozivaju posjetitelje u svoje kolo pjesme i plesa.
Pšenica je za njih poput života: rađa se i stvara novi život, ali traži znoj i trud. Zato odmor i slavlje nakon žetve imaju posebno značenje. Posvuda se prepoznaju plodovi uspješnih žetvi i žetvene svečanosti nazvane Dužijance, kojima se obilježava završetak žetve i iskazuje zahvalnost Bogu za urod pšenice i kruh svagdašnji. To je narodni običaj bačkih Hrvata i neizbrisiv dio njihova kulturnog, vjerskog i nacionalnog identiteta.
O svemu tome razgovarali smo s našim gostima, pa i o glavnim sudionicima tih proslava – bandašima i bandašicama. Riječ je o mladićima i djevojkama koji u svečanim narodnim nošnjama predstavljaju najbolje žeteoce. Gradonačelniku donose blagoslovljeni kruh od novoga brašna, simbol života i žetve bačkih Hrvata, a kruh daruju i župniku.
Dužijancu prate svečane povorke, fijakeri, tamburaške večeri, radionice izrade slika od slame, pa i utrke konja. Hrvatsko kulturno-prosvjetno društvo „Matija Gubec” jedan je od glavnih nositelja očuvanja slamnate tehnike i prenošenja te tradicije novim generacijama. Tijekom godina njegovo se djelovanje razvilo u međunarodnu kulturnu manifestaciju s kolonijama naive u tehnici slame, koje se održavaju svakoga ljeta, odnosno, kako oni kažu, svakoga lita, u sklopu programa Tavankutsko kulturno lito.
Razgledajući tragove njihovih međunarodnih gostovanja, naišao sam i na prikaz posjeta Hrvatima u Moliseu, na jugu talijanskih Apenina. Ondje je nekoliko godina prije boravilo i naše Hrvatsko društvo Ljubljana, sa svojim folklornim skupinama i ručnim radovima s hrvatskim motivima koje su izradile vrijedne članice društva. Takvi susreti potvrđuju koliko su važni kulturna razmjena i povezivanje hrvatskih zajednica koje žive izvan domovine.
Baština koja povezuje naraštaje i hrvatske zajednice
Prema onome što smo vidjeli i doživjeli na ovoj priredbi te čuli u razgovoru s gostima iz Tavankuta u Bačkoj, njihova je folklorna, glazbena i likovna baština neizmjerno važna za očuvanje izvornoga štokavskog ikavskog govora, narodnih crkvenih pjesama, plesova i domaćih običaja koji se u tom kraju njeguju generacijama. Takva baština nije samo uspomena na prošlost nego živa poveznica između naraštaja, koja se prenosi pjesmom, radom i zajedništvom.
Tajnik društva i menadžer za kulturu Ivica Dulić govorio nam je o nastanku prelijepih zlatnih slika, čija izrada podsjeća na filigransku vještinu. Ukratko nam je opisao postupak od početka do gotova djela: odabir i pripremu ražene slame, njezinu ručnu berbu i čišćenje, obradu vlati rezanjem i glačanjem, slaganje mozaika odnosno oblikovanje slike te pletenje detalja i izradu reljefnih elemenata.
U toj se tehnici ne koriste umjetne boje, pa slama zadržava svoju prirodnu nijansu. Motivi sežu od jednostavnih prikaza, primjerice malih ptičica, do replika katedrala i Papine krune. Svaki rad zahtijeva strpljenje, preciznost i osjećaj za materijal, a prirodna boja slame daje slikama poseban izgled i toplinu.
Na rastanku nas je Ivica Dulić pozvao riječima: „Dođite nam lipo kad je naše lito”, a zatim nam ostavio poruku koja najbolje sažima njihovu predanost očuvanju baštine: „Mi smo ognjište baštine Hrvata Bunjevaca u Bačkoj.”
U tim je riječima sadržana i poruka cijele ljubljanske večeri. Kultura se čuva onda kada se živi, prenosi mladima i s ponosom dijeli s drugima. Kada takav susret počne i završi veselom pjesmom uz zvuke tamburica, radost ne prestaje rastankom, nego traje i daje novu snagu – od žetve do žetve.
E, još je puno lipoga u toj lipoj Bačkoj, na sjeveru Vojvodine.
