Zagrebački se Velesajam puni tisućama posjetitelja. Pod reflektorima Interlibera ponajviše blješte novi naslovi domaćih izdavača. Ovogodišnji sajam traje od 10. do 15. studenoga 2026. Golemo i bogato područje hrvatske kulture ponovno ostaje gurnuto na rub. Riječ je o hrvatskom nakladništvu i književnosti u iseljeništvu. Naši ljudi desetljećima stvaraju od Australije i Njemačke do Kanade i Amerike. Organizatori se hvale rekordima i zaradom. Mi moramo postaviti neugodno pitanje. Zašto Ministarstvo kulture i uprava Velesajma godinama zanemaruju stotine autora? Tisuće knjiga u najtežim su vremenima čuvale hrvatski narodni identitet.
Iza ovog sramotnog mukâ krije se kukavičluk kulturnih moćnika. Njima je lakše održavati zatečeno stanje. Ne žele se suočiti s povijesnom istinom. U vrijeme komunističke Jugoslavije Titov je režim slamao svaku klicu domoljubne riječi. Proglašavali su je neprijateljskim djelovanjem. Hrvatski su iseljenici u svijetu pokretali tiskare i časopise doslovno iz ničega. To nije bila samo književnost. To je bio krik za opstanak naroda. Pisali su pod stalnim pritiskom i prijetnjama tajnih službi i Udbine crne ruke. U dalekom iseljeništvu stvorena su velika imena književnosti i publicistike. Ti su ljudi disali punim domoljubnim plućima. U domovini se zbog hrvatske riječi išlo na Goli otok ili gubila glava.
Na najvećoj književnoj izložbi i danas povećalom tražimo spomen na velikane. Jedan od njih je Vinko Nikolić. On je u Buenos Airesu i Barceloni uređivao legendarnu „Hrvatsku reviju“. To je bio najvažniji prozor u slobodni svijet. Gdje su u programima Interlibera vrsni stihovi Viktora Vide? Gdje su ogledi i rasprave Bogdana Radice? Što čine ustanove koje plaćaju hrvatski porezni obveznici? Kako javnosti približavaju britko pero i sudbine naših mislilaca? Među njima su Luka Brajnović, Antun Bonifačić, Boris Maruna, Krunoslav Draganović i profesor Vinko Grubišić, i da ne nabrajamo dalje.
Ovaj sramotni nemar nije slučajan. On je plod ideološkog sljepila i birokratske tromosti naših kulturnih elita. Djela ovih autora u domovini su bila strogo zabranjena. Posjedovanje tih knjiga (primjerice i Brune Bušića) donosilo je višegodišnji zatvor. To bi morao biti poticaj više da ih država danas uzdigne. Umjesto toga svjedočimo neprekidnom ignoriranju. Iseljenička knjiga i njezini izdavači u Chicagu, Torontu i Melbourneu i dalje se isključuju. Tretiraju ih kao neželjeni dodatak, a ne kao ravnopravni dio hrvatske kulture. Taj je dio natopljen krvlju i žrtvom.
Vrhunac ovog jada vidi se u proračunu. Na sva zvona slušamo o jedinstvu domovinske i iseljene Hrvatske. Istovremeno, naše državne ustanove za tiskanje knjiga hrvatskih autora u inozemstvu ne daju gotovo ništa! Milijuni eura poreznih obveznika netransparentno idu u podobne projekte. Mnogi od njih su i protuhrvatski. Nakladnici u dijaspori ostavljeni su na cjedilu. Oni i danas krpaju kraj s krajem kako bi tiskali hrvatsku riječ. Država se ponaša kao maćeha prema vlastitoj baštini izvan granica. Izdavanje temeljnih djela prepušteno je pojedincima i udrugama. Oni sami moraju plaćati ono što je zapravo državna dužnost.
Nedopustivo je da se Ministarstvo kulture bavi prigodnim praznim pričama. Oni dopuštaju da ova povijesna baština propada u zaboravu. Njezina sadašnjost financijski umire. Interliber pod hitno mora dobiti poseban, državno financiran stalni paviljon za hrvatsku književnost u inozemstvu.
To ne smije biti jadni štand skriven na rubu Velesajma. To mora biti središnji prostor za rasprave i znanstvenu procjenu vrijednosti. Ovi su pisci imali hrabrosti stvarati u mraku tuđine pod prijetnjom ubojstva. Htjeli su osvijetlili put prema slobodi. Kulturni moćnici u Zagrebu moraju im osigurati zasluženi prostor i doličan novac. Interliber i Ministarstvo kulture moraju obuhvatiti cijelo hrvatsko biće. To uključuje ljude u domovini i one raseljene diljem svijeta. Bez toga ovaj sajam gubi pravo na naziv nacionalnog. To više nije sajam kulture, već sajam sustavnog zaborava i novčanog uništavanja vlastitog naroda.
I još samo to: u vrijeme života veliki hrvatski književnik i domoljub Zlatko Tomičić u Hrvatskoj nije mogao prodati gotovo ni jedno svoje književno ili publicističko djela. Bio je proganjan ne samo za vrijeme komunizma već i kad smo ostvarili hrvatsku državu. Za takve nikada nije bilo mjesta na nikakvom sajmu knjiga. Čak mu ni knjižare u Zagrebu nisu željele prodavati djela, jer su previše „mirisala“ na hrvatstvo. O otkupu knjiga mogao je samo sanjati. Da, takva su bila vremena, rekao bi netko. Razni Tomići, Jergovići, Pavičići, Klasići, Goldsteini i slični „velikani“ pisane riječi o tome ne znaju ništa. Takva su vremena.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
