Ovih dana sa svih strana naviru sjećanja na srpsku okupaciju Vukovara i Škabrnje. Osim hrabrih ratnika, poglavito se sjećamo poginulih, ranjenih i umrlih, a sa posebnom tugom i ponosom majke koje su izgubile svoje sinove i kćeri i supruge…. Majka Kata Šoljić, (1922-2008.), koja je simbol stradanja Grada Vukovara, u velikosrpskoj agresiji ostala je bez četiri sina: Nike, Ive, Mije i Mate te desetak članova svoje obitelji.
Rođena je u Donjem Vukšiću, kod Brčkog, 1922. godine u siromašnoj obitelji. Ima i dvije kćeri Maru i Anu, koje su također sudionice i stradalnice Domovinskog rata. Kata je bila simbol majki čija su djeca stradala u srpskoj agresiji. Nu, njena kalvarija počela je još u II. svjetskom ratu, ali i nakon njega kada je ostala bez braće i nekih drugih članova svoje obitelji. Cijela obitelj Šoljić bila je proganjana u vrijeme komunizma. Posmrtne ostatke svoja četiri sina tražila je punih 12 godina. A za zeta, branitelja Vukovara, još ni danas ne zna kako je poginuo i gdje je sahranjen. Njezin život kao da je bio satkan od suza i neprospavanih noći! Međutim, nikada nije posustala u borbi za istinom. Nije bilo ni jednog značajnijeg skupa hrvatskih branitelja, a da je prošao bez njezine nazočnosti, bez obzira na bolest koja ju je sve više pritiskivala. Jedino na moju inicijativu, (zašto ne reći?), od braniteljskih udruga dobila je priznanje – Junakinja hrvatskog Domovinskog rata! Kad je zadnjih godina svojeg života bila u staračkom domu, (2006.), uručili smo joj i krunicu, koju smo na poticaj zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Franje Kuharića proglasili simbolom Domovinskog rata (18.7.2006.)! O ovoj sam ženi napisao knjigu i snimio nekoliko dokumentarnih filmova.
Koliko u Hrvatskoj, poglavito nakon srbijanske agresije, ima majki koje su zaslužile najveće poštovanje i najviša odličja? Nije li, primjerice, Kata Šoljić, već trebala dobiti i spomenik u Zagrebu? I tu smo ideju predlagali, ali prošla je bez odjeka. Taj spomenik bio bi simbol stradanja svih hrvatskih majki! Ali, ne, to očito zasad ne prolazi. Jedan spomenik podigli su joj hrvatski branitelji u Vukovaru. Predlagali smo i Hrvatskoj pošti da objavi i poštansku marku s njezinim likom, ali ni to – ne može. Sramno, ali je tako. Po majci Kati jedino se u Zagrebu, na kraju grada, zove jedan mali park.
Prvi hrvatski predsjednik i vojskovođa dr. Franjo Tuđman povodom Dana državnosti 1995. odlikovao je Katu Šoljić redom Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske za osobite zasluge u promicanju moralnih društvenih vrednota.
Svojedobno mi je bila velika želja da se na jednom mjestu pojave tri Majke Hrabrosti: Kata Šoljić iz Vukovara, Eva Šegarić iz Škabrnje i Marija Jović, majka Josipa Jovića iz Aržana. Nažalost, bolest ih je u tome spriječila, a životna priča svake od njih sigurno bi izmamile suze, a bile bi i veliki podsjetnik na sve ono što se događalo tijekom srbijanske i ine agresije na Republiku Hrvatsku.
Danas, na žalost, nema više ni jedne od njih.
Ubojice njihovih sinova i brojnih članova njihovih obitelji, nikada nije stigla zaslužena kazna.
A u Hrvatskoj se i dalje vode polemike o pozdravu Za dom spremni, ali ne i o tome gdje su i što rade srpski i ini ratni zločinci koji su iza sebe ostavili i tisuće hrvatskih majki u crnini!
Hrvatski general i pjesnik Ivan Tolj posvetio je i jednu pjesmu Vukovaru. Prvi puta je objavljujemo, a nosi naziv „Hrvatska, 18. studenoga“.
„Palim svijeće za/hrvatske ratnike./Za nestale sinove/i kćeri. Za ubijenu/ braću, sestre/,očeve i majke./.Gledamo u suzne/oči žena./U oči majki./U tugu./U Katu/koja moli/za četiri sina/četiri viteza/četiri junaka/i za četiri brata/u krvavom/svibnju//četrdeset pete/smaknuta./U Marijana koji/slomljene duše/šaptom govori:/Otvori se zemljo/i pokaži gdje mi/počiva Nikola./Marka sam sina/pilota sahranio/Nikolu sina tražim/ nema ga…Nikolu/sina...Da mi je/znati,/samo da mi je/znati. gdje je moj/ Nikola./Otvori se/zemljo i pokaži/gdje mi počiva/Nikola./I tužna/ Škabrnja/korača…/Eva/ zaziva/Krista,/Gospu.,/Vicu/ i sinove svoje,/da izdrži bol,/strašnu bol./Moli Boga/da je pozove./Na Nebo/da je pozove./I da ode, što/prije da ode/iz pustoga/doma/svoga./ Moli Boga/da vidi i zagrli/tri svoja sina./Tri svoja srca/tri svoje duše/tri svoja sokola./ Tri njezine/zlatne jabuke./U povorci/gledamo/ u stjegove/i slavu./Ispred nas/Grad/Vuka/Dunav/i raspela/Škabrnja/ i niz/Škabrnja…/Ovčara/i niz/Ovčara/ povijest/ / jauka/ Macelja// Teznog/ Zrinja/ Gvozdanskog/ Udbina/ jeze/ i sudbina…/Jazovki/ Hudih jama/ i raspeća…/Hrvatska/ za pokošenom/ svojom/djecom/korača…/Odaje počast/ i plače..“(Sinovima i kćeri Josipu, Porgi i Dori, da nikad ne zaborave…).Ivan Tolj.
.Tekst i slika: Mladen Pavković
