U listopadu 2009 U povodu 90. prijenosa posmrtnih ostataka Zrinskog i Frankopana iz Bečkog Novog Mjesta u zagrebačku katedralu. U dvorištu palače Zrinskih u Čakovcu postavljena je impresivna brončana skulptura visoka 2,2 metra, koja prikazuje tragično stradale velikane hrvatske povijesti. Brončani spomenik “Oproštaj” s likovima Katarine i Petra Zrinskog te Frana Krste Frankopana izrađen je u Velikoj Gorici, u ljevaonici umjetnina Stjepana Martinca. Autor djela je akademski kipar Veno Jerković, čije je autorsko rješenje izabrano na javnom natječaju među 25 prijavljenih umjetnika. Natječaj je provela Zrinska garda Čakovec uz potporu Grada Čakovca i Međimurske županije. Spomenik dočarava tužan trenutak oproštaja velikana i predstavlja značajan doprinos hrvatskoj memorijalnoj umjetnosti, a nas je ovajput zainttrigirao tekst Marijana Lipovca na na platformi matis.hr koji piše o Katarini Zrinski. Tekst prenosimo u cijelosti.
Sve do 20. stoljeća žene su u Hrvatskoj rijetko imale mogućnosti sudjelovati u javnome životu, a posebno u politici i kulturi. Jedna od rijetkih iznimki bila je Katarina Zrinski, koja je kao supruga bana Petra Zrinskog od 1664. do 1670. bila hrvatska banica i aktivna suradnica svog supruga i brata Frana Krste Frankopana u pokretu protiv politike Habsburgovaca da Hrvatskoj nametnu apsolutizam i centralizam i tako okrnje njezinu višestoljetnu državnost i samobitnost. Tijekom stoljeća stekla je među Hrvatima pomalo mitski status, na neki način kao prethodnica kasnijih hrvatskih političarki, a ujedno i kao uzorna supruga i majka, čemu je pridonio i njezin tragičan kraj, u zatočeništvu u dominikanskom samostanu u Grazu 1673., kao i poznato potresno oproštajno pismo koje joj je dan prije pogubljenja poslao suprug. Katarina Zrinski opisana je u povijesnim romanima i dramama posvećenima Zrinsko-frankopanskoj buni, u mnogim likovnim radovima, od kojih su najpoznatije slike Otona Ivekovića, a zasigurno je pridonijela i popularnosti imena Katarina među Hrvaticama.
Punim imenom zapravo se zvala Ana Katarina, a rodila se 1625. u Bosiljevu kao kći Vuka II. Krste Frankopana Tržačkog i Uršule Innhofer. Imala je starijeg polubrata Gašpara II., koji je umro 1651. kao ogulinski kapetan, te braću Jurja IV. Tržačkog (umro 1661. u Karlovcu, kao krajiški podgeneral) i Frana Krstu. U obitelji je Katarina stekla dobru naobrazbu, pri čemu joj je koristila i očeva bogato opremljena knjižnica. Od majke Njemice je naučila njemački, a osim hrvatskoga jezika govorila je i latinski, talijanski i mađarski. Za Petra Zrinskog udala se 1641. u župnoj crkvi Presvetog Trojstva u Karlovcu, a svadba se slavila u Ozlju gdje je stolovao Petar Zrinski budući da je u obiteljskom sjedištu Čakovcu tada stolovao njegov stariji brat Nikola. U Čakovec su se Katarina i Petar Zrinski preselili tek nakon Nikoline pogibije 1664. U braku su dobili četvero djece: sina, Ivana Antuna (1651. – 1703.) i tri kćeri, Jelenu (1643. – 1703.), Juditu Petronilu (1652. – 1699.) i Auroru (Zoru) Veroniku (1658. – 1735.). Petar Zrinski uglavnom je bio zauzet ratovanjem s Osmanlijama, a kasnije kao ban i državnim poslovima, pa se o imanjima i prihodima brinula Katarina. O tome svjedoči desetak sačuvanih dokumenata koji pridonose slici o Katarini kao suvladarici svog supruga, pa i neokrunjenoj hrvatskoj kraljici kako ju se ponekad naziva. Primjerice, 1667. riješila je spor oko međe između stanovnika Grižana i Drivenika u Vinodolu te u Novom Zrinu izdala ispravu na hrvatskome jeziku u kojoj uz ostalo poručuje: „Zapovidamo, da ovi imaju meju sobom lipo i priazlivo živiti, da ostaje u starih svoih pogodbah i pravu, da se pogjaju kod bratja, a ako li bi koj naprotiva tomu hotil biti, neka svidoči listmi kih imali budu, i da je pred nas imaju pokazati.“
Katarinine isprave zanimljive su i s jezičnoga gledišta. Pisane su, naime, jezikom ozaljskoga jezično-kulturnog kruga koji je nastojao standardizirati hrvatski jezik sintezom svih triju temeljnih hrvatskih narječja koja će u 19. stoljeću dobiti naziv kajkavsko, čakavsko i štokavsko. Jezik ozaljskoga kruga zapravo je kajkavski pomiješan s čakavskim i štokavskim te uz ekavske sadrži i ikavske elemente. Tim jezikom pisao je i Petar Zrinski, i to barokna književna djela od kojih su najpoznatiji epovi Opsada sigetska i Adrijanskoga mora sirena, što je zapravo prijevod djela njegova brata Nikole Zrinskog s mađarskoga jezika. I Katarinin brat Fran Krsto Frankopan pisao je književna djela, primjerice zbirku pjesama Gartlic za čas kratiti u kojoj se, u pjesmi Pozivanje na vojsku, nalazi poznati stih „Navik on živi ki zgine pošteno“. I Katarina Zrinski okušala se u književnosti i postala prva književnica u sjevernoj Hrvatskoj.
Najpoznatije djelo joj je molitvenik Putni tovaruš koji je prevela s njemačkoga i napisala predgovor i uvodnu pjesmu. Tiskan je 1661. u Veneciji. U predgovoru pod naslovom Vsega hervatckoga i slovinskoga orsaga gospodi i poglavitim ljudem obojega spola kao razlog tiskanja molitvenika navela je premalo tiskanih hrvatskih knjiga, odnosno kako piše „skoro zmeda vsega Svita jezikov najmanje Hervackog ovo doba štampanih knjig nahodi“. Uvodna pjesma nosi naslov „Vsakomu onomu, ki štal bude ove knjižice“ i u 48 osmeračkih stihova poziva kršćanske vjernike na bezgrešan život. Zanimljivo je da se Katarina Zrinski na naslovnici molitvenika potpisala djevojačkim prezimenom naslovivši ga „Putni tovaruš vnogimi lipimi, novimi i pobožnimi molitvami iz nimškoga na hervatczki jezik istomačen i spravljen po meni grof Frankopan Catharini gospodina grofa Petra Zrinskoga hižnom tovarušu“. Katarini se nekad pripisivalo i autorstvo knjige gatalica Sibila, no to je danas odbačeno.
Sredinom 1980-ih „lutajući“ novinar Gerhard Ledić pronašao je u Beču rukopisnu pjesmaricu Katarine Zrinski koja je poznata i pod imenom Libar od spominka. U njoj se nalaze 84 pjesme, od čega 70 na hrvatskome, osam na latinskome, pet na njemačkome i jedna na slovenskome jeziku. Katarini se pripisuje ukupno 31 pjesma.
U pjesmarici je više pjesama nastalih u zatočeništvu u kojima Katarina oplakuje svoju sudbinu i žali za suprugom i bratom, a tu je i pjesma Popivka od razboja Čingićevoga posvećena bitci kod Jurjevih stijena pokraj Otočca 1663. kada je hrvatska vojska pod vodstvom Petra Zrinskoga i uz sudjelovanje Frana Krste Frankopana pobijedila vojsku hercegovačkoga sandžak-bega Ali-paše Čengića, pretka poznatoga Smail-age Čengića. Ova pjesmarica je, međutim, tiskana tek 2014. godine.
DIPLOMATSKA ULOGA KATARINE U ZRINSKO-FRANKOPANSKOJ UROTI
Pobuna hrvatskih velikaša protiv politike bečkog dvora, poznata pod nazivom Zrinsko-frankopanska urota, zapravo se dogodila u suradnji s ugarskim velikašima, jer plemstvo i jedne i druge zemlje bilo je nezadovoljno nespremnošću Habsburgovaca da oslobode hrvatske i ugarske zemlje pod osmanskom vlašću i centralističkom politikom koja je težila pretvaranju Habsburške monarhije od zajednice različitih država u jedinstvenu državu. Urotu je započeo Nikola Zrinski, no nakon njegove pogibije u lovu 1664. vođa postaje Petar Zrinski, kojemu je glavni pomoćnik bio šogor Fran Krsto Frankopan. Petar je 1666. sklopio savez s ugarskim palatinom Franjom Wesselényjem, a tom tajnom vijećanju, održanom uoči vjenčanja Jelene Zrinski i Franje Rákóczyja u Stubičkim Toplicama, prisustvovala je i Katarina koja je još od 1664. bila aktivna na diplomatskom polju. U rujnu te godine, prema dogovoru Nikole i Petra Zrinskog, poslana je u Veneciju gdje je razgovarala s francuskim poslanikom Petrom de Bonsyjem kako bi za urotu pridobila potporu francuskoga kralja Luja XIV., no Katarina nije željela govoriti francuski pa ju je pratio jedan francuski redovnik koji je govorio hrvatski. Katarina je obavijestila de Bonsyja da su braća Zrinski voljni stupiti pod pokroviteljstvo Luja XIV. i podići u Hrvatskoj i Ugarskoj ustanak protiv Habsburgovaca. Pregovori započeti u Veneciji, nakon odlaska de Bonsyja u Poljsku, nastavljeni su u Beču preko francuskog poslanika Jacquesa Gremonvillea. S njim se Katarina susrela u lipnju 1665., a kako bi požurila francusku pomoć ponudila je kao taoca svoga 13-godišnjeg sina Ivana Antuna. Katarina je uspjela ishoditi jedino novčanu pomoć, od četiri tisuće talira godišnje. S ugarskom plemkinjom Marijom Széchy Katarina je dobila zadaću pridobiti i Poljsku za saveznika urote, no nema podataka da se doista uputila u Varšavu.
Diplomatsku misiju, ali nevezanu uz urotu, Katarina Zrinski poduzela je 1668. kada je otišla u Beč kod carice Margarite, majke cara i kralja Leopolda I., kako bi utjecala da se karlovački generalat dodijeli njezinu suprugu, ali bez uspjeha. To je dodatno Zrinske udaljilo od bečkog dvora. Iduće godine Katarina se opet uputila u Beč kako bi na carskom dvoru ublažila loš dojam koji je ostavio Petar Zrinski pred Leopoldovim dvorjanicima kojima je u svađi doviknuo: „Još ćete me se bojati!“
Međutim, iduće godine pobuni je došao kraj. Priželjkivana pomoć iz inozemstva je izostala, Petar Zrinski, Fran Krsto Frankopan i njihovi ugarski suborci su uhićeni, a carska vojska provalila je na posjede Zrinskih i Frankopana te ih opljačkala.
Katarina je ostala bez svih nekretnina i pokretnina te je zajedno s kćeri Zorom Veronikom stavljena pod nadzor. Zatim su obje odvedene u ženski dominikanski samostan u Grazu. Katarina je htjela da ih se premjesti u samostan klarisa u Ljubljani, ali ih njihova predstojnica nije htjela primiti. Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan pogubljeni su u Bečkome Novome Mjestu 30. travnja 1671. U lipnju te godine u jednom pismu Katarina se potpisala kao „grof. Frankopan Catharina Zrinska udova nesrična sirota“, no završni udarac je tek slijedio: u veljači 1672. razdvojena je od kćeri te osamljena, duševno i tjelesno slomljena, poremećena uma umrla je 16. studenoga 1673. godine.
Njezin jedini sin Ivan Antun proveo je u zatvoru 20 godina i umro u Grazu 1703., čime se muška loza Zrinskih ugasila.
Najstarija kći Petra i Katarine Jelena Zrinski bila je bolje sreće, iako je također aktivno sudjelovala u pobuni, zajedno sa suprugom, erdeljskim knezom Franjom Rákóczyjem s kojim je imala dvoje djece, Franju i Juliju. Nakon njegove smrti, 1682. udala se za erdeljskog kneza Emerika Tӧkӧlyja koji se tijekom rata za oslobođenje ugarskih i hrvatskih zemalja od 1683. do 1699. borio protiv habsburške vojske budući da je Erdelj bio vazalna država Osmanskog carstva. Jelena je dospjela u austrijsko zarobljeništvo i s dvoje djece bila zatočena sedam godina, sve dok 1695. nakon razmjene zarobljenika nije vraćena mužu. Nakon sklapanja mira u Srijemskim Karlovcima 1699. oboje su morali otići u Osmansko carstvo. Jelena je umrla 1703. u Nikomediji, današnjem Izmitu, a 1906. tijelo joj je prebačeno u Košice gdje i danas počiva. Iste je godine njezin sin Franjo II. Rákóczy pokrenuo novu pobunu protiv Habsburgovaca, ali poput svog djeda Petra Zrinskog nije uspio te je i on otišao u izbjeglištvo u Osmansko carstvo. Njegov lik nalazi se na novčanici od 500 forinti.
Druga kći Katarine i Petra Zrinskog Judita Petronila stupila je s deset godina u samostan klarisa u Zagrebu na Gradecu gdje je provela ostatak života, dok je najmlađa Zora Veronika odvojena od majke te prebačena u samostan uršulinki u Klagenfurtu gdje je protiv svoje volje zaređena.
Dok su posmrtni ostaci Petra Zrinskog, Frana Krste Frankopana i Ivana Antuna Zrinskog pronađena i prebačena u zagrebačku katedralu, za posmrtnim ostacima Katarine Zrinski u Grazu još se traga kako bi se, bude li moguće, pridružili ostacima njezina supruga, brata i sina.
Oproštajno pismo Petra Zrinskog Katarini Zrinski
„Sutra budu mene glavu sekli“
Moje najdragše gospe hižne tovarušice za sada udove Anne Catharinae Groffinae Zrinske
Moje drago serce. Nimaj se žalostiti sverhu ovoga moga pisma, niti burkati. Polag Božjega dokončanja sutra o desete ore budu mene glavu sekli, i tulikajše naukupe tvojemu bratcu. Danas smo jedan od drugoga serčeno proščenje uzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni valete, Tebe proseči, ako sam te u čem zbantuval, aliti se u čemu zameril (koje ja dobro znam) i oprosti mi. Budi Bog hvaljen, ja sam k smerti dobro pripravan, niti se plašim. Ja se ufam u Boga vsemogučega, koji me je na ovom svitu ponizil, da se tulikajše mene hoče smilovati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti ufam se), da se mi naukupe pred njegovim svetim thronušem u diki vekovečne sastanemo. Veče ništar ne znam ti pisati, niti za sina, niti za druga dokončanja našega siromaštva, ja sam vse na volju Božju ostavil. Ti se ništar ne žalosti, ar je to tak moralo biti. U Novem Mestu pred zadnjim dnevom mojega zaživljenja, 29 dan aprila meseca, o sedme ore podvečer, leta 1671. Naj te Gospodin Bog s moju kčerju Auroru Veroniku blagoslovi.
Groff Zrini Petar
