U vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, kada je Hrvatska krvarila i borila se za svoju samostalnost, iz zajedničke glazbene radionice Zrinka Tutića i Rajka Dujmića u svega 48 sati nastala je pjesma koja se danas s pravom naziva drugom hrvatskom himnom. Iako je njezina plemenita poruka ujedinila naciju u najtežim trenucima, put do konačne snimke pratile su brojne estradne nesuglasice, dramatične ratne okolnosti i planetarni odjek.
Kontekst u kojem je pjesma nastajala i u kojem se prvi put začula u eteru bio je iznimno dramatičan. Bilo je to potkraj ljeta i početkom jeseni 1991. godine, u trenucima kada je velikosrpska agresija dosezala svoj vrhunac. Hrvatska se branila na stotinama kilometara dugoj bojišnici, a gradovi su svakodnevno bili izloženi zračnim i artiljerijskim napadima. Glazbenici okupljeni u projekt Hrvatski Band Aid na snimanje u zagrebački studio u Šubićevoj ulici dolazili su pod stalnim sirenama za opću opasnost. Mnogi izvođači s jadranske obale putovali su satima kroz unutrašnjost, koristeći opasne i zatvorene ceste kako bi uopće stigli do Zagreba. Unatoč strahu i neizvjesnosti, želja da se pjesmom pruži otpor bila je jača od granata.
U početku je bilo zamišljeno da pjesmu otpjeva tek sedamnaest pjevača. Međutim, kada je radna snimka došla do uha poznatog hrvatskog producenta i menadžera Vladimira Mihaljeka Mihe, on je predložio posve drugačiji koncept. Miha je smatrao da pjesmu treba izvesti znatno veći broj vokalnih solista, vođen idejom: „Neka pjeva tko god je za Hrvatsku!“ Na kraju je uspio okupiti impozantan zbor od 168 glazbenika (nerijetko se u izvorima navodi i brojka od 138 najistaknutijih vokala), među kojima svi nisu bili isključivo iz Hrvatske. Rezultat je zvučao toliko moćno i emotivno da je odmah donesena odluka o snimanju popratnog videospota.
Premijera spota dogodila se 15. rujna 1991. na samom kraju HRT-ove središnje informativne emisije Dnevnik. Za njezino prikazivanje zaslužan je tadašnji urednik Miroslav Lilić, dok je emisiju odjavio legendarni urednik Branimir Dopuđa, poznat po svojoj povijesnoj rečenici: „Pozdrav hrvatskim braniteljima, ma gdje bili“. Lilić je samo mjesec dana ranije u eter pustio i antologijski apel Tomislava Ivčića „Stop the War in Croatia“. Obje su pjesme nevjerojatnom brzinom osvojile srca građana, a posebice hrvatskih branitelja na bojišnicama kojima su u skloništima i rovovima podizale moral i davale neizmjernu snagu u trenucima izolacije.
Ipak, iza kulisa ovog velikog domoljubnog projekta nije sve teklo glatko. Prvi glas nezadovoljstva podigao je Mile Hrnić. Saznavši da će u projektu sudjelovati i Mišo Kovač, Hrnić se pobunio. Navodno je zamjerio Miši situaciju s turneje po Kanadi, podsjetivši javnost na to da legendarni pjevač tamo nije želio nastupati ispred slike Ante Pavelića. Strasti su se s vremenom ipak smirile pa je i Hrnić popustio te ponosno stao u zajednički zbor.
Glazbeno gledano, aranžman i produkciju potpisao je Nikša Bratoš, koji je morao precizno raspodijeliti ukupno 42 solo dionice. Autori i producenti odmah su odlučili da pjesmu moraju otvoriti i zatvoriti najveći – dionice su nimalo slučajno dodijeljene Oliveru Dragojeviću i Arsenu Dediću. Pjesmu su dodatno instrumentalno osnažile i legendarne gitarske solo dionice koje su skladali i odsvirali vrhunski rock gitaristi Vedran Božić, Husein Hasanefendić Hus i Damir Lipošek Keks.
Iako je primarno nastala za podizanje morala unutar granica domovine, „Moja domovina“ je u rekordnom roku ostvarila ogroman međunarodni uspjeh. Putem satelitskih programa i iseljeničkih kanala, pjesma je prešla kontinente i stigla do stotina tisuća Hrvata u Australiji, Sjevernoj i Južnoj Americi te diljem Europe. Zahvaljujući univerzalnoj poruci koja isključuje politička previranja i poziva isključivo na ljubav prema rodnom kraju, postala je službeni i ujedinjujući krik hrvatske dijaspore. Iseljenici su uz nju organizirali prosvjede za međunarodno priznanje Hrvatske, skupljali humanitarnu pomoć i slali ključnu opremu domovini. Pjesma je tako postala most koji je spojio iseljenu i domovinsku Hrvatsku u sudbonosnim trenucima povijesti.
Unatoč masovnom odazivu, četiri poznata hrvatska pjevača izravno su odbila sudjelovati u snimanju. Razlog nije bio kvaliteta pjesme, već njihovi trenutačni osobni i profesionalni motivi. Među onima koji se nisu odazvali pozivu bio je i Željko Bebek. Bebek je u to vrijeme boravio u rodnom Sarajevu, imao je ranije preuzete obveze te je kasnije objašnjavao kako su se komunikacijske i prometne linije u tim trenucima već uvelike zakomplicirale.
Na snimanju se, unatoč čuvanom mjestu u zboru, nije pojavio ni sam Tomislav Ivčić. Vjeruje se kako je Ivčić smatrao da je on sa svojim međunarodnim hitom „Stop the War in Croatia“ već odradio ključan, pionirski dio posla na podizanju glasa protiv rata, zbog čega se nije želio utapati u masovnom projektu u kojem bi bio tek jedan od stotinu izvođača.
Danas, s odmakom od više desetljeća, „Moja domovina“ neizostavan je dio svake važne obljetnice vezane uz Domovinski rat i stvaranje suvremene hrvatske države. Pjesmu podjednako glasno pjevaju i starije generacije i djeca u školskim klupama. Njezin bezvremenski status službeno je zacementiran kada ju je Hrvatsko društvo skladatelja (HDS) proglasilo najznačajnijom hrvatskom pjesmom u proteklih 80 godina. Ona se i danas redovito čuje s tribina tijekom povijesnih uspjeha hrvatskih sportaša te služi kao podsjetnik na dane ponosa i slave. Iako je u međuvremenu nastalo, a sigurno će nastati još mnogo predivnih domoljubnih skladbi, status i emotivni naboj koji nosi ova pjesma teško da će itko ikada uspjeti nadmašiti.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
