Festival M & M:: Mićini dani u Zagrebu počeli su u četvrtak 2. prosinca i traju do nedjelje 4. prosinca i nude toliko toga da je nemoguće sve i nabrojiti – od simpozija koji je sjajno zamišljen, preko predivne izložbe prepune plakatima, programskim knjižicama, fotografijama, odjećom čak ... pa do druženja, slušanja radio emisija koje je pokojna Mira Muhoberac radila, kao i predstava i štošta drugo ... Dakle njoj je u čast, dragoj Mići, posvećen ovaj program i to nakon sličnoga u njenome rodnom Dubrovniku, a glavna inicijatorica i organizatorica je njezina sestra blizanka Vesna Muhoberac, koja međutim ima sjajne suradnice i suradnike. Evo za sad najvažnijih detalja vezanih za prvi dan, održan u Palači Matice hrvatske u Ulici Matice hrvatske 2, u Zagrebu.
Organizatori su uz spomenutu Vesnu Muhoberac i MH i Kazalište Marina Držića iz Dubrovnika.
Na simpoziju prvoga dana Uvodno slovo imao je Miro Gavran, predsjednik Matice hrvatske, Festival M&M: Mićini dani u Zagrebu otvorila je organizatorica Festivala Vesna Muhoberac, moderatorica prvoga dana Festivala M&M bila je Zrinka Turalija Kurtak, novinarka i urednica, a najavu Simpozija dala je Sanja Nikčević, pročelnica Odjela za kazalište i film u MH.
Upravo je portalu HIA Sanja Nikčević ustupila svoj tekst u kojem se zrcali sva množina talenata koju je prerano umrla Miće imala i dobrota kojom je osvajala sve oko sebe i stvarala bolji svijet. Ovo je način da joj se svi skupa odužimo. Pogledajmo dakle kako se skupu obratila Sanja Nikćević, dr. sc i jedna od važnih osoba u središnjici MH a i šire ...
Sanja Nikčević: Putokaz ili kako koristiti mnoge talente na dobro drugih
Od 1.do 4. prosinca održava se u Zagrebu 'Festival M&M: Mićini dani u Zagrebu', četverodnevno događanje posvećeno liku i djelu Mire Muhoberac. Ovo je već treće događanje koje Vesna Muhoberac organizira nakon prerane smrti svoje sestre blizanke (30.09.2021.)
Četiri dana ispunjena su različitim programima (izložba, simpozij, okrugli stol, slušanje radio programa, gledanje filmskog, čitanja i izvedbe...) koji su posljedica njezinih različitih talenata. Od onog trenutka kad joj je, kao malenoj djevojčici, Izet Hajdarhodžić (prvi i najbolji škrtac na Dubrovačkim ljetnim igrama) dao usred predstave da čuva munćelu (posudu) sa zlatnicima – Mira je ostala zaljubljena u kazalište.
Njime se bavila cijeli život: kao teoretičar (teatrolog i kritičar, urednica rubrika, časopisa, knjiga, autorica nekoliko stotina tekstova od Vijenca do kazališnih programa, od predgovora knjigama do autorskih knjiga), kao pedagog (predavala je Scensku umjetnost na kroatistici Filozofskog a držala brojne radionice) ali i kao praktičar (bila je i dramatičar, i dramaturg, i redatelj, i producent). Bila je doista homo univerzalis ali kao homo teatralis – osoba do kraja zaljubljena u kazalište.
Festival s 50-ak sudionika u čast jednog izuzetnog života
Kad sam vidjela program zagrebačkog festivala samo sam rekla: izuzetan program kao što je i život Mire bio izuzetan. Ne samo zbog brojnih talenata koje joj je Bog dao nego zbog načina kako ih je koristila. Na dobro, na bolje.
Naime, ona je jedna od rijetkih u mojoj struci koja je doista sve pratila. Mi uglavnom biramo svoje niše iz kojih djelujemo. Neki ih dobiju i moraju pratiti kao što osobe koje rade na fakultetu često dobiju neki predmet ili područje. Neki, kao ja, imaju tu sreću da prostore djelovanja - izabiru. U oba slučaja držimo se onoga u čemu jesmo a ono izvan toga nas ne zanima previše – ni teorija, ni predstave. Mira je bila osoba koja je doista sve čitala i onda to vrlo objektivno citirala prema kvaliteti misli (što također nije slučaju u struci jer se citira prema moći ili kanonskoj poziciji osobe koja piše a ne kvaliteti ili točnosti misli). Zatim je i sve gledala. I nije se umarala od toga, nego je sve gledala s jednakom ljubavlju i dobrim okom. Pa bi se dogodilo nešto neobično. Ono što ja zovem kanonska i destruktivna umjetnost (koju više ne želim gledati jer me razara) Miru ne bi razorilo nakon gledanja, kao da je predstavu ovila nekim plaštem dobra zbog čega joj nije moglo nauditi. Kad bi Mira gledala ono što i ja volim, dakle predstave koje te podižu osnažuju jer, bez obzira na teške teme, u sebi nose neki smisao života i transcendenciju, ona bi ih svojim komentarima još više podigla, gotovo uzdigla. I to je bila njezina vrlina.
Naime, ona je puno gledala u druge ali „dobrim okom“. Nikad se nije hvalila svojim znanjem i količinom uloženog truda u to znanje, nego je uvijek razgovarala o onome što je sugovornika zanimalo. Sugovornik bi vrlo brzo shvatio da ona o tome puno zna ali to nikad nije bilo podcjenjujuće prema sugovornikovu ne/znanju.Taj njen dobar pogled prema drugima je ono što u kršćanstvu zovemo poniznost i jako nam je teško to prihvatiti jer se uvijek bojimo da ćemo sebe time poniziti ili izgubiti. No, upravo zbog te koncentracije na sebe gubimo i sebe i druge. Mira je imala snage ili Božje ljubavi u srcu da je mogla gledati druge tim dobrim okom.
Zato je ovo treće događanje okupilo pedesetak sudionika koji su odreda rado pristali sudjelovati – kolege, bivši studenti, prijatelji, kazališni ljudi ... A i na prijašnjima je bilo najmanje toliko ... Za svako događanje u organizaciji je pomoglo još najmanje toliko ljudi koliko sudionika piše na programu.Zato je važno raditi ovakve festivale – ne samo sjećanja na nekog dragog nego izloživši zorno knjige, plakate, slike, čuti neku važnu radio emisiju (teorijsku ili dramsku), okupiti ljude koji mogu govoriti o Miri - pisanjem eseja ili na okruglom stolu – zorno pokazati djelo koje može služiti kao putokaz drugima. Da vide da je gledati dobrim okom put kojim ne gubiš sebe, nego dobiješ i sebe i druge.
