Redatelj kultnog Transatlantika, Mladen Juran, u novom natječaju za HAVC ne odustaje od filma o Vanki, riječ je o duboko intelektualnom pristupu iseljeničkim, migrnatskim, temama koje su aktualnije no ikad pa će reći - Kao kod motivacije autora “najboljih crkvenih fresaka Amerike” hrvatsko-američkog slikara Maxa Vanke, tako i kod mog viđenja ovog filma o njegovom remek djelu radi se o metafizičkom protestu za sva vremena, o moralnom bijesu zbog rata, katastrofa, nasilja i straha, u tradiciji jednog Francisca Goye, Pabla Picassa i Georgea Grosza.
Evo njegovih promišljanj - Mladen Juran DIRECTOR'S REEL LINK - https://youtu.be/mAKejrpUlIs, OŽUJAK 2025.
U podužem razdoblju od faze ozbiljnih priprema: snimanja dokumentarnog filma “Tribute to America” (2007.) o stvaranju svjetskog remek djela "najboljih crkvenih fresaka Sjeverne Amerike", "oltara američkog useljeništva i hrvatskog iseljeništva” - s namjenskim snimanjem svih “establishing shot-ova” crkve i fresaka, glavnog mjesta radnje te pozadine Pittsburgha, američkih eksterijera i interijera (uz veliku rasvjetu Performance Lighting Company Pittsburgh), potrebnih za ovaj cjelovečernji igrani film, te industrijskih postrojenja najvećeg svjetskog smoga, koja su još tada (2007.) bila u funkciji iz Vankinog vremenu stvaranja (1937.) kada je u Pittsburghu prebivalo 50.000 hrvatskih žitelja a u SAD-u 200.000. Danas su ta snimljena divovska zastrašujuća postrojenja “zamrznuta” za sva vremena, u sveukupnom trajanju od cca 200 minuta - dovoljno je da se film snima samo u Hrvatskoj, u studiju i na domovinskim lokacijama, koristeći VFX tehniku Green Screena.
Važno je također naglasiti da je projekt – od istraživanja arhivske građe u Carnegie Library u Pittsburghu, pisanja scenarija, razvoja projekta i američkog snimanja snimanja - podržavala jedna od najvećih bratskih zajednica Amerike Hrvatska bratska zajednica iz Pittsburgha, u vidu iseljeničke svojevrsne koprodukcije i dobivanja američkog statusa projekta, bez čije logistike i statusa ne bi bilo ni dozvole za snimanje u Americi (Transatlantic, Tribute to America, djelomičnoameričko snimanje Gift to America), koje podliježe skupim sindikalnim i inim normativima.
Upravo sada, godinama poslije odobrenih razvoja scenarija (2011.) i projekta (2018.), sa zadovoljstvom prihvaćenim recenzijskim primjedbama i poticajima (kao nikada!), te načelnog pristanka na angažman mega zvijezde hrvatskog podrijetla Johna Malkovicha (za ulogu koprotagoniste Louisa Adamiča, što uvelike olakšava realizaciju i plasman filma) - uvjeren sam u vrhunsku aktualnost i potrebu realizacije, prepoznavanje lokalnih i globalnih društvenih zbivanja – od kolektivnih imigracija i emigracija do individualnih psihoza nesigurnosti i straha od nasilja i rata. Da je posljednje vrijeme upravo za ovakav protestni film u obliku nekonvencionalne psiho slikarsko drame, jednako motivirane kao i predratna slikarska duševna avantura (1937.g.), psihogramom izuzetno aktualnog protesta o moralnom bijesu zbog rata i straha fascinantne traume samozatajnog malog velikog čovjeka, genijalnog slikara Maxa Vanke, mistikom fačuka opsjednutog demonom zla i i zagorskom pomajkom od koje prijeti smrt a postaje personifikacija iskonske Majke-Žene-Zemlje.
Film govori o stvaranju nadrealne fantazmagorije umjetnikove duše u samom srcu prve sile Svijeta, u centru industrijskog, klimatskog, otrovnog pakla koji, alegorijski, uz pandemiju, potrese, izbjeglištvo i rat, prijeti i sadašnjem čovječanstvu apokalipsom. Nova verzija scenarija odvažno ide u smjeru umjetnički odvažnog rekreiranja umjetnikovog kreativnog procesa i unutarnjih borbi i traženja koji zazivaju nekonvencionalan pristup filmskom izlaganju i u potpunosti odgovara mojoj zaokruženoj viziji i same nesvakidašnje Vankine sudbine i njegovog umjetničkog procesa jer će oboje biti oblikovano u istom ključu.
George Grosz World War i Vanka Murals
Kao kod motivacije autora “najboljih crkvenih fresaka Amerike” hrvatsko-američkog slikara Maxa Vanke, tako i kod mog viđenja ovog filma o njegovom remek djelu radi se o metafizičkom protestu za sva vremena, o moralnom bijesu zbog rata, katastrofa, nasilja i straha, u tradiciji jednog Francisca Goye, Pabla Picassa i Georgea Grosza. Zapanjujuće slike božanskih figura u plinskim maskama i Krista na križu, kojeg je vojnik ubo bajunetom, čuvaju svijest o sukobima i mogućnostima koji su definirali društvenu strukturu i ulogu u onome što su Svijet i Amerika bili i obećanje onoga što su mogli biti u modernoj eri – danas.
"Oltar američkog useljeništva i hrvatskog iseljeništva", nezasluženo relativno nepoznato svjetsko remek u Hrvatskoj američko hrvatskog slikara Maksimilijana Vanke - freske u crkvi sv. Nikole u Millvaleu kod Pittsburgha koje imaju status povijesne baštine SAD-a, kao i Bijela kuća u Washingtonu, u globalnom svijetu nasilja i netrpeljivosti dramatično pozivaju na pravdu i mir, sjedinjujući sveto i svjetovno i tako privlače ljude svih vjera, ugrožene su i u vrlo lošem stanju.
Smog davno nestale pitsburške teške industrije čeličana i rudnika, koja se prije nekoliko desetljeća transformirala u svjetski centar sofisticirane tehnologije, ostavio je za sobom kobne tragove. I dok se u Pittsburghu, "drugom najvećem hrvatskom gradu", slaže Space Shuttle, bivše radničke četvrti kao "Mala Jaska" ostaju bez stanovništva, crkve bez vjernika. Najstarija hrvatska crkva u Americi, također Sv. Nikole kao Vankina u Millvaleu, srušena je za potrebe širenja ceste u Pittsburghu.
Duboki emotivni sadržaj na prvim temama današnje Hrvatske i Svijeta: ISELJAVANJE, STRAH, RAT, NASILJE, BEŠĆUTNOST, TOLERANCIJA, NETRPELJIVOST, IZOLIRANOST, SEBIČNOST ITD, ITD.Svijet i danas živi u strahu, u strepnji, u unutarnjem i vanjskom egzilu, naglašeno prepoznatljivo isto kao što je živio u olovnim vremenima pred II. svjetski rat, vremenima proročanskog stvaranja Vankinih fresaka.
Ovo je moj treći cjelovečernji igrani film kojim se bavim ljudima u egzilu, onima koji odlaze „ex sole ire“, sa sunca. Ulazak u neviđe. U nepovrat. Tamo gdje za vječnog Žida povratka u luku nema. Osobno nisam doživio u potpunosti egzil, ali sam dobro osjetio njegov status Desolation row
studirajući u Parizu (1966. - 1969.) dramsku umjetnost u Parizu bez ikakove stipendije i sasvim je prirodno da me životno intrigira. Događalo se to šezdesetih, na jednom od izvora posljednjeg svjetskog romantizma, s buntom pariške Latinske četvrti 68., kada sam profesionalno (asistent redatelja) i kreativno (glumac) sudjelovao u danas već svjetskom klasiku filma egzila „Soleil O“ (1969., Golden Leopard at the Locarno International Film Festival in 1970 ), filmu premijerno prikazanom u Cannesu i restauriranom sredstvima Martina Scorsesea Film Foundation i Georgea Lucasa Family Foundation - godine 2017.! Bio je to snažan poticaj.
Filmovima: "Transatlantic", "Potonulo groblje" i "Gift to America" - zajedničko je mjesto egzila: Amerika – Pittsburgh ("drugi hrvatski grad"), centar hrvatskog i slavenskog useljeništva u US, povijesno povezanim bratskim zajednicama.
Fotografije - OSOBNO kao učenik slavenskog američkog dramskog pedagoga Leeja Strasberga, zajedno na setu Transatlantica s australskim divom hrvatskog podrijetla Melitom Jurišić , (iz najboljeg svjetskog filma 2015. po izboru kritičara Fripescija - Mad Max: Fury Road ), porušena najstarija hrvatska crkva u Americi, te Vankine freske s oživljenom Nepravdom prilikom aktualne restauracije fresaka.
