Suvremeno redateljsko čitanje drame Martina Sperra u HNK-u Varaždin snažna je priča o ljudskoj zloći, kolektivnoj krivnji i progonu drugačijih, koji ne prestaju ni kada završe ratovi i promijene se društvene okolnosti.
Postoje predstave koje ne ostavljaju gledatelja ravnodušnim jer na pozornici ne prikazuju samo neki drugi svijet, nego mu postavljaju ogledalo. Upravo su takve Lovačke priče iz Donje Bavarske njemačkog dramatičara Martina Sperra, koje su u suvremenom redateljskom čitanju Mije Knežević premijerno izvedene 16. listopada u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu. Snažna i uznemirujuća, ova predstava razotkriva ljudsku zloću, netoleranciju i potrebu zajednice da kazni svakoga tko se ne uklapa u njezine predodžbe o normalnosti. Njezina je poruka jednostavna, ali nimalo utješna: ratovi i društvene nedaće ne mijenjaju nužno ljudsku narav. Mijenjaju se okolnosti, ali predrasude, potreba za osudom i želja da se vlastita krivnja prebaci na drugoga ostaju.
Sperrov tekst nastao je 1965. godine, a njegova je aktualnost danas gotovo bolno očita. Radnja smještena u bavarsko selo u poratnom razdoblju prerasta u priču o zajednici koja, umjesto da nakon ratnih stradanja pronađe put prema razumijevanju i solidarnosti, nastavlja živjeti prema istim obrascima isključivanja i neprijateljstva. Selo postaje mikrokozmos društva u kojem se pripadnost zajednici uvjetuje prihvaćanjem njezinih nepisanih pravila, a svatko tko od njih odstupa izlaže se sumnji, poruzi i progonu. U takvom svijetu različitost nije povod za upoznavanje drugoga, nego razlog da ga se obilježi kao prijetnju.
Već početni prizor vješanja najslabijeg lika snažno naznačuje smjer u kojem će se priča razvijati. Taj prizor nije tek šokantan scenski uvod, nego najava svijeta u kojem nasilje nad pojedincem postaje kolektivni čin. Otvara se pitanje odgovornosti: tko je kriv kada zločin ne proizlazi samo iz postupka pojedinca, nego i iz ozračja koje ga omogućuje, opravdava ili prešutno prihvaća? U takvoj zajednici krivnja se ne zadržava na počinitelju. Ona se širi na sve koji sudjeluju u progonu, potiču ga ili mu se, iz straha, interesa ili ravnodušnosti, ne suprotstavljaju. Zajednica tako postaje i sudac i krvnik, uvjerena da brani vlastiti poredak, dok zapravo razotkriva njegovu moralnu bijedu.
U središtu priče nalazi se Abram, mladić čije homoseksualne sklonosti izazivaju sablazan, osudu i neprihvaćanje okoline. Umjesto da se njegova različitost prihvati kao dio njegove osobnosti, ona postaje oznaka po kojoj ga zajednica izdvaja i obilježava. No Abram nije oblikovan kao jednoznačna žrtva. On počini ubojstvo, čime se dodatno usložnjava pitanje krivnje i odgovornosti. Njegov postupak ne može se opravdati, ali ni promatrati izvan okrutnog društvenog okruženja u kojem se nasilje postupno normalizira, a ljudskost ustupa mjesto predrasudama i neprijateljstvu. Predstava ne traži od gledatelja da zanemari zločin, nego da pogleda širu sliku svijeta u kojem se on događa. Upravo je u tome jedna od najvećih vrijednosti ove predstave. Njezini likovi nisu raspoređeni prema jednostavnoj podjeli na dobre i zle, pravedne i nepravedne. Svi su na neki način obilježeni sebičnošću, ograničenošću i vlastitim interesima. Svatko ima svoje opravdanje, svoje strahove i vlastitu verziju istine, no malo je prostora za istinsko razumijevanje drugoga. Kolektivna zloća ne pojavljuje se kao izdvojen čin nekog iznimno pokvarenog pojedinca, nego kao zbroj sitnih poniženja, prešućenih nepravdi, ogovaranja, osuda i pristajanja uz većinu. Svatko pridonosi atmosferi neprijateljstva, a pritom rijetko tko sebe vidi kao dijelom problema.
Upravo zato predstava ne dopušta jednostavnu podjelu na progonitelje i nevine promatrače. Likovi su istodobno krivi, ograničeni i zarobljeni vlastitim uvjerenjima. Njihova moralna skučenost ne proizlazi samo iz pojedinačnih odluka, nego i iz svijeta u kojem se netrpeljivost prenosi kao prihvaćena norma. Najviše uznemiruje to što se zlo ne doživljava kao zlo, nego kao nešto opravdano, pa čak i nužno. Kada se većina uvjeri da ima pravo određivati tko je dostojan pripadati zajednici, progon postaje način očuvanja prividnog reda.
Redateljica Mia Knežević uspješno prenosi tu složenu sliku na pozornicu, gradeći predstavu snažnog ritma i jasno oblikovane atmosfere. Njezin suvremeni pristup ne ublažava brutalnost priče, ali je ne pretvara ni u puku provokaciju. U središtu su odnosi među likovima i postupno razotkrivanje mehanizama kojima zajednica stvara neprijatelja, a zatim vlastitu okrutnost prikazuje kao opravdanu obranu društvenog poretka. Nasilje nije izdvojeno kao izniman događaj koji se pojavljuje niotkuda. Ono raste iz svakodnevnih odnosa, iz riječi i pogleda, iz ponižavanja i uvjerenja da je drugačijega dopušteno osuditi samo zato što nije poput većine.
Minimalistička scenografija Daniele Dimitrovske ostavlja dovoljno prostora da u središtu ostanu ljudi i njihovi odnosi. Bez suvišnih scenskih ukrasa, pozornica postaje prostor ogoljenih karaktera i napetosti, a zatvorenost seoske sredine ne proizlazi toliko iz fizičkih granica koliko iz nemogućnosti izlaska iz nametnutih društvenih obrazaca. Oblikovanje svjetla Vesne Kolarec pritom ima posebno važnu ulogu. Rasvjeta precizno naglašava tjeskobu, izolaciju i osjećaj prijetnje, oblikujući atmosferu u kojoj likovi kao da nemaju kamo pobjeći ni od drugih ni od samih sebe. Glazba Hrvoja Nikšića i videoprojekcije Vande Petrović nadopunjuju scenski izraz i pridonose cjelovitosti predstave, ne odvlačeći pozornost od njezina dramskog središta.
Glumački ansambl jedan je od najjačih oslonaca ove izvedbe. U predstavi s velikim brojem likova posebno je važno da svaki karakter bude prepoznatljiv, a da pritom cjelina ne izgubi svoju dramaturšku povezanost. Varaždinski ansambl ostvaruje upravo takvu ravnotežu. Likovi su uvjerljivi, bez pretjeranog karikiranja, a njihova se ograničenost i moralna dvojbenost očituju kroz ponašanje, odnose i način na koji se postavljaju prema drugima. Svi sudjeluju u stvaranju zajednice obilježene netrpeljivošću, ali svaki na svoj način, što predstavi daje dodatnu slojevitost.
Pavle Matuško u ulozi Abrama nosi središnji dramski sukob i težinu lika rastrganog između vlastite osobnosti i neprihvaćanja okoline. Ljiljana Bogojević kao Barbara, njegova majka, pridonosi obiteljskoj dimenziji priče, dok ostali članovi ansambla oblikuju široku sliku seoske zajednice, njezinih odnosa, interesa i sukoba. Zajednička snaga glumačkih ostvarenja leži u tome što se zlo ne veže uz samo jedno lice. Ono je raspoređeno među likovima, u njihovim slabostima i postupcima, pa zajednica na pozornici djeluje kao cjelina u kojoj svatko, bez obzira na vlastito mjesto u društvenoj hijerarhiji, sudjeluje u stvaranju ozračja progona.
Lovačke priče iz Donje Bavarske nisu samo priča o jednom ubojstvu, jednoj žrtvi ili jednom vremenu. One govore o društvu koje se teško odriče potrebe da nekoga obilježi kao drugačijeg, a zatim ga isključi kako bi sačuvalo privid vlastite ispravnosti. Rat je možda završio, ali mir sam po sebi ne donosi ni moralnu obnovu ni ljudskost. Ako se ne promijene obrasci razmišljanja, ako se strah i dalje pretvara u mržnju, a većina sebi prisvaja pravo odlučivati tko zaslužuje pripadati zajednici, nasilje će samo pronaći novi oblik i novu žrtvu.
Varaždinska predstava zato nadilazi vrijeme u kojem je Sperrov tekst nastao. Njezina suvremenost ne proizlazi samo iz teme progona zbog seksualne orijentacije, nego i iz načina na koji razotkriva kolektivnu odgovornost. Uvijek je lakše pronaći krivca među drugima nego prepoznati vlastiti udio u nepravdi, a tako je i danas. Lakše je osuditi pojedinca nego preispitati pravila zajednice koja ga je odbacila. A najlakše je sudjelovati u progonu kada se on prikazuje kao obrana općeg dobra.
Zahvaljujući snažnom redateljskom konceptu, ujednačenim glumačkim ostvarenjima, minimalističkoj scenografiji i promišljenom oblikovanju svjetla, Lovačke priče iz Donje Bavarske postaju više od kazališne adaptacije teksta iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. To je suvremena, potresna i opominjuća predstava koja gledatelju ne dopušta da se jednostavno odredi prema onome što vidi. Njezina je snaga upravo u tome što ne nudi ugodnu udaljenost između pozornice i gledališta, između njih i nas, između krivaca i onih koji se smatraju nevinima.
Nakon predstave ostaje pitanje koje nadilazi kazalište: koliko smo doista drukčiji od ljudi koje osuđujemo i koliko je malo potrebno da se iz promatrača pretvorimo u sudionika progona? U svijetu Sperrovih Lovačkih priča nitko nije sasvim nevin, a upravo je ta spoznaja ono što ovu predstavu čini toliko snažnom i aktualnom.
Autorska ekipa
Tekst Martina Sperra preveo je Dubravko Torjanac, a adaptaciju su potpisale Vesna Đikanović i Mia Knežević. Scenografiju je oblikovala Daniela Dimitrovska, kostime Petra Pavičić, glazbu Hrvoje Nikšić, rasvjetu Vesna Kolarec, a videoprojekcije Vanda Petrović.
