Pjesme: Barica Pahić Grobenski, "Samo pjesma"

Barica

Danas objavljujemo pjesmu varaždinske književnice  Barice Pahić Grobenski  Samo pjesma.

Autorica je objavila petnaest knjiga od četiri zbirki pripovjedaka, romanesknu trilogiju  Bijela pjena zanosa i kratki roman Daj ruku.  Uz spisateljski rad, po struci profesorica Barica Pahić Grobenski bavi se istraživanjem bednjanskog govora i očuvanjem baštine toga kraja. Dobitnica je  državnih odlikovanja i stručnih priznanja za prosvjetni rad. Za djelo “Kaj je naše pitanje i naš odgovor, naša duša i naša popievka” 2014. nagrađena je književnom nagradom Katarina Patačić za najbolje djelo objavljeno na kajkavskom jeziku. Članica je Varaždinskog književnog društva.

 

Samo pjesma

Ponekad naiđu stihovi kao valići 

namreškanog mora do ruba obale.

U predvečerje oni šapuću s bijelim oblutcima, 

nježno ih milujući.

Mogu oni nadoći i kao divlji konji 

s bijelom grivom pjene

zavihorene nad prostranstvom vode, 

galopirajući.

I srljaju prema kamenitom tlu da bi se tamo

razbili oškrape 

iz kojih kričeći izlijeću preplašeni galebovi.

Kako to sliči ljudskim kricima!

O, mogu oni naići i kao razbješnjelo more 

s valovljem koje prijeti razumu, 

a tako su mu divne  krijeste raspršenih kapi, 

kao zavodljive sirene koje plešu pjevajući. 

No, ono grize kao zvijeri i lome ih, gutajući.

I vuče u dubine!

Iza njih, kad se stiša oluja, ostaje nemoć vode 

i škrgut zubi, zatomlje, uzaludan.

A tamo dolje, plode se buntovne misli zgroženih duša.

I onda izrone kao zvuk, kao ritam, kao riječ, kao stih...

Zapravo kao pjesma.

Samo pjesma.

B.P.G.  

Hia.com.hr koristi kolačiće (tzv. cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva i funkcionalnosti.