U Riznici Međimurja u sklopu Muzeja Međimirja u Čakovcu u petak je predstavljena svojevrsna obiteljska saga o Međimurju roman koji kroz osobnu i obiteljsku priču donosi slojevit i živ prikaz povijesti „glavnoga grada Međimurja” između dvaju velikih ratova 20. stoljeća i dijela poraća. Roman „Kornjača u staklenci šutnje” Tomislava Ribića donosi gotovo dnevničku priču o gradu, kroz život njegove majke Vere i njezine obitelji međimurskih korijena.
Kroz roman se nižu sudbine niza upečatljivih i stvarnih likova - autorove majke Verice / Vere, oca Branka i autora samog - sina im Tomice, zatim Verina brata Mladena zvanog Pubica, kao i i starijih članova obitelji: bake i djeda Julijane i Dragutina Makovca te dvojice ujaka, odnosno vujča, Šandora (Aleksandra Makovca) i Lajčija. Obitelj se u međuratnom razdoblju seli u Varaždin, no, kako je istaknuo autor njegova majka potajno cijelo vrijeme sanja povratak u rodni grad, koji joj se, iako udaljen svega 15-ak kilometara, nikada nije ostvario.
Na početku promocije okupljenima se obratila ravnateljica Muzeja Međimurja Čakovec, Maša Hrustek Sobočan, istaknuvši koliko je važno da se knjiga predstavlja upravo u gradu iz kojeg potječe autorova uža i šira obitelj. Spomenula je i da je Ribić muzeju darovao fotografije korištene u knjizi, koje su time postale dio fundusa. Večer je nenametljivo vodila profesorica hrvatskog jezika i književnosti Emilija Kovač, koja je skrenula pozornost na možda manje vidljiv, ali važan sloj romana – njegovu snažnu povezanost s poezijom. Istaknula je Ribićevo pjesničko iskustvo, rečenice koje se čitaju poput dugih stihova te ritam pripovijedanja u kojem se susreću lirika i kronika. Naglasila je i da se autor ne ustručava teških tema poput smrti, gubitka i nepravde, ali im pristupa bez patetike. Posebno je izdvojen motiv šutnje iz naslova: „staklenka šutnje” nije samo metafora potisnutih priča, nego i način na koji su generacije na ovim prostorima čuvale obiteljske traume – zatvorene „pod poklopcem”.
O (pred)ratnom i poslijeratnom Čakovcu, koji roman prikazuje kroz prizmu Verice, govorio je i Aleksandar Makovec, bratić autorove majke i bivši gradonačelnik Čakovca. Istaknuo je kako roman vjerno dočarava tadašnje urbano tkivo grada – njegove ulice, kuće i duh vremena. Prema njegovim riječima, Čakovec je tada bio grad omeđen željezničkim prugama i industrijom, s nekoliko tisuća stanovnika različitih zajednica – Mađara, Židova i Međimuraca – koji su živjeli prema nepisanom pravilu tolerancije: „živi i pusti živjeti”. Grad je bio i višejezičan: mađarski kao službeni jezik, njemački među obrtnicima i inteligencijom, kajkavski u svakodnevici, dok su Židovi govorili i jidiš. Štokavština i ćirilica dolaze tek nakon Prvog svjetskog rata, a s njima, kako je duhovito primijećeno, i psovke koje su Međimurci brzo prihvatili – „gotovo kao danas cajke”.
Naglašena je i židovska baština grada: velik dio stambenih i poslovnih zgrada u centru podigli su upravo Židovi, zaslužni i za tada novu ulicu – današnju Ulicu Vladimira Nazora, svojevrsni čakovečki „Beverly Hills”. Nakladnik Josip Pandurić istaknuo je kako je za objavu ovako opsežnog i slojevitog romana danas potrebna određena hrabrost, uvjeren da će čitatelji prepoznati njegovu vrijednost i izvan regionalnog konteksta.
Tomislav Ribić, rođen 1959. u Varaždinu, diplomirani je ekonomist i član Hrvatskog društva pisaca. Objavio je deset zbirki pjesama i zbirku kratkih priča te je dobitnik brojnih književnih nagrada. U ovom romanu Ribić progovara o stvarnim likovima i povijesnim prilikama u kojima se nekad živjelo i to gotovo na način pjesme u prozi. Roman je ilustriran dokumentarnim fotografijama te je poput iscrpno oslikanog obiteljskog albuma, no, unatoč tome ne nedostaje mu umjetničkog pristupa i fikcije te će čitateljima biti zanimljivo i pomalo uzbudljibvo štivo.
Na samom kraju predstavljanja, koje je proteklo u intimnoj atmosferi multimedijalne dvorane Riznice Međimurja, autor je svom izdavaču napola u šali uputio jednostavnu, ali znakovitu poruku: da mu ovaj roman postane najveći hit u karijeri.
Knjiga ne donosi samo obiteljsku kroniku, nego i autentičan društveno-povijesni portret Međimurja, jer oživljava jedno bremenito vrijeme velikih društveno-političkih promjena i teške povijesne okolnosti kroz svakodnevicu njegovih ljudi, no, ujedno i na poseban način i povezuje Čakovec i Varaždin – dva grada koja su oduvijek bliska, ali i pomalo rivalska, pa se i danas rado „nadmeću” kroz mnogobrojne šale i usporedbe. Ribić međutim u svome romanu i to na neki način uspješno premošćuje.
