U Zagrebu se ponovno podigao zastor 15. Festivala Miroslav Krleža. Svih ovih dana trajali su i traju prigodni hvalospjevi, dok ne baš brojna publika reže i komada povijest recitirajući kapitalnu prozu, drame i poeziju čovjeka kojeg se bez razmišljanja kiti titulom književnog genija. No iza te i takve pozornice i „kičaste“ patetike krije se stari, dobro uigrani mehanizam: selektivno sjećanje. Kao i ranijih godina, iz Krležina se života uzima samo ono što blista – ono što estetski godi i politički ne talasa. Neugodna, mračna i politički kompromitirajuća strana njegova puta ponovno je gurnuta pod tepih.
Organizirati manifestaciju koja slavi jednu osobnost, a svjesno prešućivati niz njezinih kapitalnih pogrešaka nije ništa drugo nego intelektualno nepoštenje i pranje biografije. Krleža se danas javnosti podvaljuje očišćen od svih svojih grijeha. A bilo ih je napretek.
Najbolji dokaz Krležina ideološkog sljepila i svjesnog djelovanja protiv vlastitog naroda leži u njegovu dugogodišnjem ravnanju Leksikografskim zavodom. Danas se ti isti mamutski leksikoni i enciklopedije – nekadašnji simboli partijske moći i intelektualnog monopola – prodaju na tržnicama i sajmovima u bescjenje, po posve bagatelnim cijenama. Narod ih je odbacio jer je prepoznao laž.
U tim je izdanjima Krleža, s pozicije nedodirljivoga kulturnog arbitra, provodio sustavnu ideološku cenzuru. Pod njegovom je uredničkom palicom hrvatska povijest namjerno prešućivana, sakaćena i marginalizirana. S druge strane, u nebesa se svjesno uzdizao komunizam, kovala se mitska Jugoslavija, a posebna, gotovo božanska mjesta bila su rezervirana za Josipa Broza Tita. Krleža jednostavno nije vjerovao u hrvatsku državu niti ju je želio. Njegov je leksikografski rad bio alat za cementiranje ideologije koja je zatirala nacionalni identitet, a ne znanstveni doprinos istini.
No, ako se već u Zagrebu organiziraju Dani Miroslava Krleže, onda bi se na njima, umjesto biranih stihova, trebala javno čitati i njegova privatna pisma, ali i članci o Titu, kako bi javnost čula te izljeve pokornosti. Neka se pročita i njegov patetični oproštajni govor nakon smrti toga istog jugoslavenskog diktatora. To su dokumenti vremena koji vjerno oslikavaju stvarnog Krležu – čovjeka režima i Titova osobnog apologeta.
Veliko je pitanje kako bi se Krleža, da je ostao živ, opredijelio devedesetih godina, na početku stvaranja hrvatske države. Bi li bio uz lijeve ili desne? Za ili protiv Hrvatske? Cijeli njegov životni put, oportunizam i piskaranje daju jasan odgovor: i tada bi bio uz one koji su na vlasti. Njegov dosje pokazuje da mu je bliskost s vladajućim strukturama uvijek bila važnija od nacionalne slobode.
Kultura graha i kobasica: Kad se mit sruši u blato
Da stvar bude još gora, besramno pranje biografije u Zagrebu ima svoju tragikomičnu i grotesknu presliku na periferiji. U Gornjoj Rijeci – mjestu gdje je Krleža prije Drugoga svjetskog rata dolazio u posjet svojoj supruzi Beli, koja je tamo radila kao učiteljica – pojedini su koprivnički pisci znali organizirati obilježavanja toga dijela njegova života. No ta „kulturna“ događanja nisu bila potaknuta dubokim promišljanjem književnosti, već su se brzo pretvorila u najobičniji provincijski igrokaz uz nezaobilazni grah i kobasice.
Vrhunac toga apsurda dogodio se jedne godine kada su tamo dovukli i postavili Krležinu skulpturu, točnije glavu, koju su posudili iz muzeja. Koliko je to „štovanje“ bilo duboko i stabilno, najbolje je pokazala sama priroda: vjetar je već idućeg dana otpuhao partijskog velikana. Nakon što su jedva pronašli bistu u šipražju, ti isti „veliki štovatelji“ i koprivnički pisci preko noći su izgubili sav kulturni zanos i jednostavno prestali dolaziti. Čim je nestalo kulise, nestalo je i njihova sjećanja na Krležu.
No, najstrašnija i najslikovitija metafora cijelog ovog ideološkog projekta i njegova nasljeđa krije se u sudbini same zgrade stare škole u kojoj je Bela nekoć poučavala djecu. Ta ista prosvjetiteljska ustanova, koja je trebala biti zaštićeni spomenik jedne epohe i kulture, u međuvremenu je pretvorena u pogon za izradu mrtvačkih sanduka.
Ima li ičega simboličnijeg od te jezive transformacije? Tamo gdje se nekoć kovala vizija novog poretka i gdje se danas prigodno slavi Krležino nasljeđe, danas se sklapaju mrtvački sanduci. To je stvarna i opipljiva ostavština toga sustava. Dok se u Zagrebu troše novci na festivalsko uglancavanje mita, stvarna mjesta iz Krležina života doslovno služe za pokapanje.
Međutim, ovaj nakaradni odnos prema povijesnim ličnostima nije ekskluzivno vezan samo uz Krležu. On je postao model ponašanja u hrvatskom javnom prostoru. Kad se piše i govori o našim velikanima, primjenjuje se princip švedskog stola – uzima se ono što kome u tom trenutku odgovara. Ako je netko politički koristan, slavit ćemo ga kao sveca, makar iza njega ostala cenzura i uništene sudbine. Ako nam se ne uklapa u trenutačni narativ, proglasit ćemo ga nevažnim, kao primjerice Zlatka Tomičića, Zvonimira Kulundžića, Anđelka Vuletića, Dubravka Horvatića, Vinka Nikolića i niz drugih, poglavito onih koji su stvarali ili stvaraju u inozemstvu.
U Hrvatskoj se kontroverzni Velimir Visković godinama predstavlja kao „krležijanac“. No, umjesto da nam je dao realnu sliku o ovom piscu, i on je uzimao samo ono „najbolje“, odnosno širio je laži o Krleži ne ističući, barem ne dovoljno, i njegovu mutnu stranu. Stoga se stječe dojam da mu je Krleža ponajprije poslužio za dobru zaradu te za jelo i piće. To je bio i ostao kritičar – „ništ koristi“, kako bi rekao narod – dok se danas ističe kao „biograf“ nekih propalih političarki.
No činjenica je da Hrvatska pati od kroničnog straha od cjelovite istine. Umjesto da se suočimo s ljudima u njihovoj punoj, često kontradiktornoj stvarnosti – gdje književni talent ne opravdava politički kukavičluk ili služenje totalitarnom režimu – mi radije biramo mitove.
Slavljenje Krleže bez spomena njegova političkog nasljeđa, njegova odnosa s Titom i cenzure u Leksikografskom zavodu uvreda je za zdrav razum. To više nije kulturna manifestacija, već pokušaj povijesnog revizionizma kroz kulturu. Vrijeme je da se prekinu ove komične predstave i provincijski igrokazi (svaka čast iznimkama) koji peru grijehe iz prošlosti. Ako doista želimo zrelo društvo, moramo biti sposobni pogledati Krležu u lice i reći: da, bio si velik pisac, ali si bio i sluga režima koji je zatirao povijest naroda iz kojeg si potekao. Sve ostalo samo je obmana, jeftino friziranje istine i magla koja se raziđe s prvim vjetrom – baš kao i ona bista u Gornjoj Rijeci.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
