Norveška kantautorica Jenny Hval objavila album "Classic Objects"

U izdanju kuće 4AD objavljen je osmi po redu studijski album Classic Objects, norveške glazbenice i književnice Jenny Hval. 

Album Classic Objects je mapa mjesta; davnih mjesta, poput starih praznih melbourneskih pabova u kojima je Jenny Hval svirala s bendom; javnih mjesta koja su joj nedostajala tijekom izolacije; izmišljena, buduća i nemoguća mjesta na koja vas mogu odvesti snovi, halucinacije, smrt i umjetnost. Interes Jenny Hval uvijek je bio u kombiniranju nebeskih i običnih ovozemaljskih stvari. 

Classic Objects je njezina verzija pop albuma. Svaka pjesma ima stih i refren. Postoje promjenjivi momenti složenosti, zanimljive melodije i osjećaj uzvišenosti i jasnoće u refrenima. Miksala ga je priznata stručnjakinja Heba Kadry (surađivala je s raznim velikim imenima među kojima su Björk, Lucy Dacus, Nicoläs Jarr, Ryuichi Sakamoto i drugi) pa album zvuči kao da se pušta kroz "stereo u misterioznoj sobi".
 
Nakon ranije objavljenog singla ‘Jupiter’, pjesma ‘Year of Love’ predstavlja Jennyne predivne vokale i ritmične, preplavljujuće tekstove. 'Year of Love' nastala je na temelju istinite priče o prosidbi koja se prije nekoliko godina odvila tijekom jednog njezinog nastupa. "Za mene je ovo iskustvo bilo veoma zabrinjavajuće." - rekla je Hval. "To me suočilo s činjenicom da sam i ja udana. Što taj detalj iz mog privatnog života govori o meni kao umjetnici? ‘Year of Love’ pita tko sam ja kao umjetnca? Da li moji privatni postupci izdaju moj rad i glas?"
 
Prateći video režirali su Hval, Jenny Berger Myhre i Annie Bielski, a trojac ga detaljnije objašnjava: "Osjećaj gubitka i radosti se isprepliću u svijetu nepovezanih soba. Umjetnik naseljava ove prostorije. Ona je zamrznuta u vremenu i prostoru, usred svoje artikulacije. Svjesna je svoje neposredne okoline. Ona je svjesna da postoji više od onoga što može vidjeti. Njezina verzija postoji u komprimiranom, kompromitiranom i objektiviziranom stanju. Ona sjedi u sobi, u kući, u susjedstvu, u umjetničkoj industriji."

"U 2020., kao i svi ostali, bila sam obična osoba." - priča Jenny Hval. "Nikakvim umjetnicima nije bilo dozvoljeno nastupati. Bila sam svedena na "samo ja"." Kao rezultat, Hval se pitala što "samo ja" može značiti. "Da li je to bila verzija koja nikada nije pobjegla iz svog rodnog grada? Da li je to bila ideja da postoji očigledna istina iza umjetničkog djela? Zar umjetnost nije ništa drugo do fensi, teška konstrukcija, ona koja nije zaista neophodna?"
 
Kao vježbu, pisala je direktne priče o životu, istražujući ogoljeni koncept tog "samo ja". Kad je Hval počela pisati priče koje su na kraju postale ovaj album, zadesila nas je pandemija i autorica se sjetila ovih specifičnih vremena u svom životu, faza osjećanja potpuno lišenih vrijednosti. Objasnila je: "Ovo me navelo da poželim pisati jednostavne priče. Moj problem je bio u tome što sam otkrila da je glazbena komponenta u procesu pisanja učinila da riječi skrenu s puta, i čak skoče u apsurd. Mislim da je to neizbježno kad je u pitanju glazba. Uostalom, pjesma nisu samo riječi, ona ima melodiju, a razlog zašto imamo melodije je da zakoračimo u mrak i skočimo s litica."

 

Hia.com.hr koristi kolačiće (tzv. cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva i funkcionalnosti.