U Srbu se na račun hrvatskih poreznih obveznika ponovno odigrao sramotan politički igrokaz u režiji Milorada Pupovca i njegove nekolicine poltrona. Tamo, na skupu koji više nikoga u Hrvatskoj ne zanima, Pupovac je pod strogom zaštitom hrvatske policije ponovno držao govore pune povijesnih krivotvorina i budalaština, dok je cjelokupni državni vrh na to sramotno i kukavički prešutio bez ikakve reakcije.
U tom sramotnom činu vidi se neviđen i duboko uvredljiv kontrast. Naime, s jedne strane, imamo Srb, mjesto u kojem se pod policijskim prstenom i državnim sponzorstvom slavi ustanak koji je povijesno označio početak pokolja nad hrvatskim civilima, dok s druge strane stoji mučenička Škabrnja – simbol neopisivog hrvatskog stradanja i herojskog otpora. Poseban apsurd leži u činjenici da Pupovac, iako je rođen u Ceranjima Donjim, u neposrednom susjedstvu Škabrnje, to mjesto najveće rane ravnokotarskog kraja uporno i u širokom luku zaobilazi. U Škabrnju ne dolazi jer dobro zna da bi njegov dolazak izazvao masovni prosvjed i opravdani gnjev cijeloga kraja koji ne zaboravlja tko je bio žrtva, a tko agresor. Umjesto poklona nevinim hrvatskim žrtvama na pragu vlastitog doma, on radije bira političke pozornice poput Srba i Jasenovca, koristeći svaku priliku za obilaženje i financiranje skupova koji veličaju partizanske i komunističke zločine.
Upravo taj mučni kontrast, ta selektivna sućut i popustljivost državnog vrha otvaraju ključno pitanje aktualne države: kako je moguće da Milorad Pupovac, unatoč kontinuiranom djelovanju koje mnogi građani i analitičari doživljavaju kao duboko nenaklonjeno Hrvatskoj, desetljećima uživa status nedodirljive političke figure u Saboru? Unatoč brojnim aferama, javnim istupima koji graniče s provokacijama i stalnom balansiranju na rubu incidenta, protiv njega nikada nije pokrenuta ozbiljna kaznena prijava.
Klupko kontroverzi počinje se raspetljavati već pri pogledu na njegovu obiteljsku povijest iz vremena hrvatskog obrambenog Domovinskog rata. Pitanje uloge, položaja i ratnog puta njegove braće, kao i njihova angažmana na strani agresora, tema je o kojoj se u službenim političkim krugovima uporno šuti. Kada bi se ti podaci transparentno i do kraja istražili, cjelokupna priča o Pupovcu kao „mostu suradnje” i uglednom političaru srušio bi se poput kule od karata.
Pupovac danas uživa status jednog od najzaštićenijih ljudi u Hrvatskoj. Njegove bliske veze s Vojislavom Stanimirovićem, česti odlasci u Republiku Srpsku i Srbiju, kao i činjenica da vodi tjednik koji se financira izdašnim sredstvima iz hrvatskog državnog proračuna, jasno pokazuju apsurd situacije. Dok iz proračuna prima milijunske iznose, taj se novac nerijetko koristi za relativizaciju povijesnih činjenica i nametanje osjećaja kolektivne krivnje hrvatskom narodu.
Njegova politička strategija svodi se na konstantno održavanje teze o „genocidnosti” Hrvatske, povlačenje paralela s NDH i namjerno zamagljivanje granice između žrtve i agresora. Ta politička gluma i njegova stalna „žrtva“ služe isključivo kao štit – mehanizam kojim se sprječava bilo kakvo preispitivanje njegova rada i izvora moći. Nikada ne protestira protiv velikosrpske agresije, već se pretvara da je povijest neistražena.
Zaustavljanje ove političke predstave zahtijeva odlučnost institucija i političku hrabrost. Prvi korak mora biti potpuno ukidanje netransparentnog financiranja organizacija i medija koji rade protiv temeljnih vrijednosti države u kojoj djeluju. Zakoni moraju vrijediti jednako za sve, a politički imunitet i koalicijske trgovine ne smiju biti paravan za zaštitu pojedinaca čije je djelovanje usmjereno protiv suvereniteta i ugleda Republike Hrvatske. Vrijeme je da se političko njihalo vrati u okvire pravde i da se farsa, koja predugo traje, napokon prekine.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
