Na putu tišine, u spomen-parku na Teharju kod Celja, uzdiže se spomenik u obliku obruča zarobljenih, kojima je otvoren samo put prema nebu. Prošlo je 80 godina od velikoga zla, kada su bez ikakvoga suđenja u mukama umirale tisuće Slovenaca, Hrvata i pripadnika drugih narodnosti. Ove je nedjelje za sve umrle na prostoru zarobljeničkoga logora i okolnim mjestima usmrćivanja svetu misu slavio celjski biskup Maksimilijan Matjaž. Najčešće izgovarana riječ bila je: kalvarija umrlih, a među njima je bilo najviše Slovenaca i Hrvata.
Zašto se toliko naglašava da je prošlo 80 godina? Biskup je podsjetio na tragičnu činjenicu „da još uvijek tisuće poslijeratnih žrtava leže bezimeno zakopane u brojnim znanim i neznanim grobištima, a kosti iskopanih žrtava i dalje su pohranjene u plastičnim vrećama, čekajući identifikaciju i pokop“. Upravo zato što ni mrtvi ni njihove obitelji još nisu doživjeli dostojan pokop, biskup Maksimilijan odlučno je pozvao sve vlasti u Sloveniji, ali i u drugim državama iz kojih ovdje počivaju njihovi sunarodnjaci:
„Pozivam vas da prekinemo s političkim ignoriranjem i izvršimo dostojan pokop mrtvih.“
Svake se godine, a ove posebno, svi sudionici komemoracije pozivaju na savjest i na civilizacijski čin sjećanja. To je ovoga ljeta učinila i Europska unija svojom rezolucijom o potrebi dostojnog pokopa ljudi pobijenih u poslijeratnim zbivanjima u Sloveniji 1945. godine. Kao što je poznato, o toj su temi u Vinici na Kupi razgovarali hrvatski premijer Andrej Plenković i njegov slovenski kolega Robert Golob, ali je od toga susreta prošlo već nekoliko mjeseci – i ništa se nije pomaknulo. Trebao je biti izrađen zajednički akcijski plan s konkretnim sadržajima i rokovima, ali je sve ostalo samo na obećanjima. Koliko je to ozbiljno shvaćeno, pokazuje i podatak da na komemorativnoj svečanosti na Teharju nije bilo službenih predstavnika ni slovenske ni hrvatske vlade. A biskup je jasno rekao: „Prestanimo s ignoriranjem.“
Treba podsjetiti kako su te stvari krenule i zašto i dalje idu tako sporo. Počinitelji zločina pobrinuli su se da o njihovim djelima ne ostane nikakav trag. Kako drukčije protumačiti zatrpavanje jama punih mrtvih tijela tonama smeća, kamenja i zemlje, uz uporabu dinamita, a zatim sadnju drveća ili gradnju cesta preko njih? Novinari koji su obilazili teren nakon otkrivanja tragova lokacija doznali su da je ne samo bilo zabranjeno govoriti o tim mjestima, nego im se nije smjelo ni približavati – čak ni vlasnicima parcela. Tako su prikriveni grobovi doista imali grobnu tišinu.
Na ovom se susretu ponovno čulo i žalosno predviđanje da se možda nikada neće saznati stvaran broj umrlih i bačenih u jame ili mučenih na Teharju, a potom odvoženih na mjesta pogubljenja. Svjedočanstva govore da su rijetki bili oni koji su se uspjeli spasiti iz ruku zločinaca. Jedan od njih, logoraš Janez Zdešar, posvjedočio je:
„Bog je htio nekoga tko će govoriti kako je tamo bilo – ništa više, ništa manje.“
O njemu je govorila i glavna govornica komemoracije, bivša ministrica slovenskih iseljenika Helena Jaklič. Gradonačelnik Celja Matija Kovač u govoru je istaknuo „obvezu i dužnost očuvanja sjećanja na žrtve toga tragičnog vremena. Ova tradicionalna komemoracija značajan je doprinos u čuvanju uspomene na događaje i žrtve koje se nikada ne smiju ponoviti.“ Helena Jaklič podsjetila je da je „zapaljena svijeća u blizini mjesta masovnih ubojstava nekada bila kažnjavana kao zločin protiv zabranjenog otkrivanja tajni pokopa“. Zaključila je i da je „velika moralna muka pratila i one koji su po zapovijedi strijeljali nedužne, a poslije o tome nisu smjeli nikome govoriti – ni svojim najbližima – jer bi i sami postali izdajice“. Tako se zatvorio krug zločina i njihova prikrivanja. 
U govorima na Teharju čulo se i da se slični obrasci šutnje i negiranja događaju i oko zločina u Srebrenici u novije doba. Jaklič je to sažela riječima:
„Danas su na udaru oni povjesničari i istraživači koji otkrivaju tamnu stranu revolucionarnoga poslijeratnog nasilja, bez idealiziranja slike revolucionarne prošlosti.“
Apeli s komemoracije kao da i dalje odjekuju u prazno. „Ako želimo kao narod preživjeti, moramo se usprotiviti šutnji u koju nas i dalje prisiljavaju. Stvari treba reći onakvima kakve su bile“, poručila je glavna govornica. Ovo mjesto, nekoć njemački, a potom i partizanski logor, dugo je bilo zapušteno. Tek je 2004. godine otvoren spomen-park, koji ni nakon 20 godina nije dovršen. Teharski župnik Miha Herman istaknuo je da je „premalo političke volje da bi se ovaj spomen-park u cijelosti uredio“. Koliko god se u Sloveniji pisalo o tim ratnim zločinima, stalno se otvaraju nova pitanja na koja je teško dobiti odgovore. Koliko je zapravo ljudi ubijeno u Sloveniji u svibnju i lipnju 1945., na kraju Drugoga svjetskog rata? Podaci su različiti. Evidentirano je oko 700 lokacija prikrivenih grobišta, a broj ubijenih procjenjuje se na više desetaka tisuća. Zašto se to još ne zna točno? Vrlo je malo jama potpuno istraženo. U nekima su, primjenom sondažnih metoda, otkriveni novi slojevi i zabetonirani prostori s dodatnim žrtvama – osobito u bivšim rudnicima, primjerice u Barbarinom rovu u Hudoj jami. Identificiranih žrtava vrlo je malo, još manje ih je DNK analizirano.
Na pitanje zašto se ne istražuje više i sustavnije, najčešći je odgovor – financije. A kada se postavi pitanje zašto slovenski parlament to ne riješi kroz državni proračun, dolazi se do dvosmislenih objašnjenja: blokada s jedne političke strane, pa bez obzira na to tko je na vlasti – lijevi ili desni – problem ostaje neriješen. Procjene pokazuju da je među ubijenima najviše Slovenaca i Hrvata, dok je pripadnika drugih narodnosti manje (Srbi, Crnogorci, Židovi). Većina ubijenih bila je uniformirana, ali u nekim transportima i jamama pronađene su i veće skupine civila – djece, žena, pa i invalida. Na pojedinim lokacijama pronađeni su i hrvatski državni dužnosnici, a na drugima skupine civilnog stanovništva, uključujući žene i malu djecu iz Hrvatske. Stalna suradnja hrvatske i slovenske komisije za identifikaciju žrtava bila bi nužna, ali ta aktivnost još nije zaživjela u potrebnom opsegu ni dinamici. Jesu li u pitanju samo financije? Treba znati da se sredstva odobravaju na najvišoj političkoj razini – samo ako postoji politička volja, a ona je u ovim slučajevima vrlo slaba. O tome svjedoče i dvojica odvažnih znanstvenika – povjesničari Mitja Ferenc i Jože Dežman, te forenzičar Pavel Jamnik.
Prof. dr. Mitja Ferenc rekao je:
„Kao povjesničar školovan sam da kritički ocjenjujem izvore. Na početku sam se pitao – što ako izvora nema? Da pustim sve na miru? Odlučio sam nastaviti s istraživanjem. Prva sam grobišta otkrio krajem 1980-ih godina. Uključili su me u prvu komisiju za rješavanje prikrivenih grobišta. Premijer Drnovšek molio nas je da učinimo nešto, i ubrzo smo evidentirali 196 lokacija.“
Na pitanje kako je to bilo moguće na zabranjenim mjestima, Ferenc odgovara:
„Slušao sam tisuće ljudi dok su još bili živi. Sati i sati pažljivog slušanja bili su potrebni da bi nam se povjerili, da bi nas odveli u šumu i rekli: ‘Ovdje su mi zakopali oca.’ Takvo se povjerenje gradilo korak po korak, kroz bespuća i jame.“
Godine su prolazile, a onda je došlo ono najstrašnije:
„Najpotresniji trenutak bio je izlazak iz Hude jame 3. ožujka 2009., nakon osam mjeseci kopanja. Znali smo da su u dubini rudnika zakopani mnogi. Nakon skidanja 11 pregrada došli smo do dva vertikalna rova. Kad su rudari probili posljednju pregradu i spustili se u jamu, ugledali su bijelu masu neraspadnutih tijela prekrivenih vapnom. Sudska medicina utvrdila je da su tijela ležala u šest slojeva, a kriminalisti su potvrdili da su ljudi ubijani na licu mjesta. To se ne da opisati.“
Ferenc zaključuje:
„Tada smo dobili snagu učiniti sve da se taj civilizacijski dug barem djelomično ispravi – bez obzira na opasnost da nas proglase revizionistima. Zato nam rezolucija Europskoga parlamenta znači ispunjenje obećanja tisućama onih koji još čekaju dostojan pokop.“
Valjda su ova saznanja dovoljna da probude savjest i potaknu djelovanje – da Europa na civiliziran način uredi uspomenu na mrtve.
