Dok se uredi u Washingtonu i Kremlju užurbano pripremaju za trilateralne razgovore u Abu Dhabiju 10. i 11. studenoga, a Trumpovi izaslanici Steve Witkoff i Jared Kushner najavljuju „širu sigurnosnu arhitekturu“ i brza rješenja po metodi „lako ćemo“, maske u Bruxellesu ubrzano padaju. Glavni tajnik NATO-a Mark Rutte javno je preko Bloomberga upalio šalter za kapitulaciju međunarodnog prava, izjavivši hladno i salonskim, da u ovom ratu „neće biti pobjednika“, te da sve mora završiti mirovnim sporazumom temeljenim na trulom kompromisu.
Ova Rutteova suzdržanost i mlačni odjek u stvarnosti znače samo jedno: sigurnost Europe izravno je ugrožena mlakim odnosom prema agresorskim ambicijama Rusije!
Nevjerojatna je i proračunata kontradikcija u kojoj šef NATO-a s jedne strane izražava fiktivno „golemo divljenje“ Volodimiru Zelenskom i junaštvu ukrajinskog naroda, a s druge strane javno blagoslivlja, da Donald Trump i Vladimir Putin imaju „dobar odnos“, dok iza kulisa dogovaraju predaju okupiranog teritorija „ruskom stroju“. Rutte otvoreno priznaje ono što je majka mudrosti – da se ruska prijetnja ne manifestira izravno na granicama NATO-a samo zato što je ta golema vojska trenutno zauzeta u Ukrajini. No, umjesto da se agresija slomi, zapadni lideri nude kompromis, jer se panično pribojavaju što će ta ogromna mašinerija raditi kada rat završi, svjesni da ti vojnici sutra na granici neće stajati samo tako, nego će smjerati na nešto više.
Ako je to uistinu tako, onda se cjelokupna europska javnost mora zapitati: zašto se taj krvavi pohod Rusa i njihovih sluga ne zaustavi odmah na prvoj crti, uz tek nešto malo više od običnog trošenja moćnih sustava Patriot koji su gospodi iz SAD-a već odavno i u potpunosti plaćeni?
Vrijedi podsjetiti i upozoriti da je nedavno Rusija iskoristila humanitarni koridor isključivo za gomilanje ili koncentraciju svoje vojske na jugoistočnome primorju i rijeci Dnjepar. Sada se ta ista formula „satnice bijede“ primjenjuje na cijelu državu, tjerajući Kijev pod ucjenama na teritorijalne ustupke, kako bi se američki obavještajni i financijski šalter pomoći mogao ugasiti pod krinkom virtualnog mira.
Bio Rutte svjestan toga ili ne, sa svojim izjavama o nemoći Europe da umanji moć Rusije, on zapravo otvara prostor za najopasniji scenarij: sastanak 10. i 11. studenoga u Abu Dhabiju mogao bi se pokazati kao početak kraja samostalnosti Ukrajine i službeni početak širokog naleta ruske vojske do neke prve linije njihove nove, proširene sfere utjecaja.
Dok u nekim slovenskim medijima i drugima u Europi akademske elite mirotvoraca mudruju u svom konzervativnom strahu, baveći se fiktivnim ukrajinskim plebiscitima po regijama pod uperenim ruskim puškama, ukrajinski bedem drži svoj obrambeni štit. Suverena Ukrajina dobro zna, da se mir ne gradi na kapitulaciji prava, nego na jasnom i nepokolebljivom cilju pobjede nad agresijom i punopravne integracije u EU i NATO. Sve ostalo je mlaćenje prazne slame, koje Europu gura ravno u povijesnu provaliju.
Daleko od toga, da treba ignorirati pregovore 10. i 11.studenoga, ali je za Ukrajinu vrlo bitno, da se postave jasne granice, koje nikako ne smiju nikako prelaziti međunarodno određene i priznate granice samostalne države Ukrajine na štetu ili manjak njihovih međunarodno pravnih atributa, uključujući i teritorij poluotoka Krima. Sve drugo nema nikakvoga pravnog značaja za Ukrajinu, ali korisno je pregovarati i tako postavljati stvari prema agresoru i onima, koji to navodno ne razumiju.
Ivan Botteri
