Željko Marušić, voditelj i urednik TV emisije Željko Marušić i gosti, iscjelitelj i svjetski putnik govori otvoreno i bez zadrške o – svemu. Rijetke su osobe s kojima se može tako iskreno razgovarati o svemu, dobiti odgovore koji ponekad osupnjuju. Jesu li tome krive energije? Kako god bilo ovaj razgovor će vas zaintrigirati da ga pročitate do kraja.
- Prepoznaju li vas ljudi na cesti?
Da, primjećujem da netko zastane, gleda me i razmišlja odakle me zna. Ponekad me odmah prepoznaju i obrate mi se.
- Osjećate li se kao televizijska zvijezda?
Ne, ali godi mi kada me netko prepozna i kaže nešto o mojoj emisiji. Odmah zamolim da preskoče pohvale i kažu što im se ne sviđa ili što bi htjeli vidjeti u njoj.
- Prate li Vaš život mediji jeste li na neki način ekscentrični?
Za sada ne. Ako je ekscentrično to što vodim zanimljiv život, u redu, no vjerujem da bi mnogima mogao biti i poučan.
- Spominje li se Vaše ime u križaljkama?
Kao bioenergetičara. Kao televizijske zvijezde (ha, ha, ha…) još ne. Prijatelj mi je obećao da će na tome poraditi, ali još ništa ne vidim.
- Kakva ste osoba?
Druželjubiv, nasmijan, pomalo urbani pustolov (volim gradove barem iznad deset milijuna stanovnika), znatiželjan, dobrohotan, kao dvostruka horoskopska djevica perfekcionist i time ponekad zanovijetalo iako se protiv te osobine puno borim. I veliki čistunac, a što znači da osim čistoće volim iskrenost i pravdu.
- Zašto se niste oženili?
Od malena putujem. Već sa šest godina starosti roditelji su me slali baki autobusom u Maribor. Tada je kondukter pazio nam mene. S devet godina su me poslali samog zrakoplovom u Tivat. Te je godine jedini put bila izravna veza Zagreb – Tivat. Sa 17 godina sam osnovao prve privatne novine u Jugoslaviji. To je bilo doba GG (grupa građana) poduzeća. Ubrzo smo slavno propali. Kažem slavno jer su na trećoj stranici, tada vrlo čitanog i utjecajnog Vjesnika, izašli hvalospjevi o nama. Savez socijalističke omladine Jugoslavije imao je suprotno mišljenje koje nas je „pokopalo“. Eh, da, a kao maturant sam izbačen iz škole jer sam u školskom listu objavio razgovor s kardinalom Kuharićem. I tu sam prošao „pranje mozga“ u Gradskoj organizaciji Saveza komunista Hrvatske. Moja 22. godina starosti bila je prekretnica budući da sam počeo raditi za švicarsku izdavačku kuću u kojoj sam uskoro postao direktor prodaje za devet država. To je značilo i po 270 dana na putu, uglavnom boravak u barem 200 različitih hotela godišnje. Iskreno, tko bi me čekao?
- Jeste li to ikada zažalili?
Nisam, ali sam imao svega tri dugogodišnje veze. Nedostajalo mi je vlastito dijete. Čak sam u SAD-u postigao dogovor s jednom Meksikankom da bude surogat majka. Kako se poslije zaljubila u mene „posao“ je propao. Sve to i nije loše jer tko zna kakav bih život imao da sam „dobio“ dijete.
- Što je za vas ljubav?
Nesebično davanje i primanje, podjela životnih radosti, uzajamno razumijevanje i, prije svega, iskrenost.
- Ljubav prema bogu?
Zakleti sam ateist iako sam prošao sve sakramente. Zaista ne vjerujem da postoji u smislu kako nam ga monoteističke religije predstavljaju. A istovremeno vas pitam: „Kojem bogu?“. Nema li ih u indijskim vjerovanjima na tisuće? I koja je to vjera prava?No, priznajem, iscjeljujući bioenergijom shvatio sam da postoje više duhovne sile, „onostrani“ svijet, rekli bismo – nešto.
- Što je za Vas biti bogat čovjek ?
Biti iskusan i imati znanja o onome što ga zanima. Za mene su to putovanja i sva tolerancija koju sam time stekao, ne zanimaju me sponzoruše i tračevi, ali sam ponosan na iskustveno znanje o mnogočemu.
- Jeste li lokalpatriot?
Glupo je biti lokalpatriot ukoliko ne shvaćamo i doživljavamo Svijet kao cjelinu. Da, volim Zagreb, volim Hrvatsku, ali me živcira što imamo političare koji nikamo samostalno ne putuju, pojma nemaju kako je u drugim državama, a kamoli kontinentima.Sjetio sam se izjave predsjednika Vlade, gospodina Plenkovića, kako bi nam Afrika mogla zavidjeti. A jedna Ruanda je čista kao Švicarska, nitko ne puši niti imaju plastične vrećice, a mi nismo uspjeli zadržati niti Zakon o zabrani pušenja!
- Odakle su vam roditelji?
Mama iz Duge Rese, čime se sjetim uništene čuvene Pamučne industrije Duga Resa i prekrasne Mrežnice, a tata iz Donjeg Zemunika koji je danas gotovo dio Zadra, ali posebno mjesto. Nažalost, umrli su.
- Najbolji prijatelj? Postoji li takvo što?
Ima ih nekoliko. Ne mogu na to točno odgovoriti budući da mnogi tek na samrti shvate da nikada nisu imali iskrenog prijatelja. Uvijek je među ljudima jedna vrsta trgovačkog odnosa. Razmislite i shvatit ćete o čemu govorim.
- Kako ste došli na ideju da pokrenete televizijsku emisiju Željko Marušić i gosti?
Poznato je da sam bio nakladnik i urednik revije za turizam, gospodarstvo i kulturu življenja Turist plus, a koja je izlazila 12 godina, a istovremeno urednik i voditelj radijske emisije Sunčana emitirane subotom u prime time-u iz studija Narodnog radija. Izravno ju je prenosilo ukupno 45 ili 47 radio stanica.Jednog dana sam se svega zasitio i u cijelosti se okrenuo iscjeljivanju bioenergijom čime sam se već bavio. Onda je došlo do susreta sa Zlatkom Šoštarićem, glavnim urednikom i alfa i omegom zaprešićke Televizije Zapad koji me, još i danas ne mogu vjerovati, obrlatio u nekoliko minuta i nagovorio na ovaj talk show.
- Kako birate goste?
Spontano. Mislim da su tu „krive“ energije. Jednostavno osjetim koga bih trebao pozvati. Do sada nisam pogriješio, ako je suditi po odazivu gledatelja.
- Je li vas tko odbio? Možete li reći imena tih osoba?
Svega nekoliko osoba nije uopće odgovorilo na moj poziv što dovoljno govori o njihovoj kulturi, odnosno osnovama lijepog ponašanja.Neumjesno je spominjati imena, ali ću posebno istaknuti predsjednicu jedne zatirane manjine, te da mi se isto nije javilo nekoliko osoba s vrlo zvučnim titulama, od toga dva profesora sa zagrebačkog sveučilišta. U konačnici, takve osobe su nebitne i nije vrijedno trošiti riječi na njih.
- Očekujete li kao gosta i predsjednika države?
S gospodinom Milanovićem sam se sreo u jednom zagrebačkom kineskom restoranu i rekao mi je da se obratim njegovoj službi. Priznajem, veselilo me što sam ga sreo s plastičnom vrećicom, dobro, nije ekološki, u ruci.
- A kako su gosti reagirali nakon nastupa, tj. gostovanja?
S nekima sam prešao na ti, s nekima sam postao vrlo dobar prijatelj, neki jedva čekaju ili su dočekali ponovno gostovanje. Mislim da to dobro govori o svemu.I, da, svi su se do jednoga odlično osjećali i mnogi priznali da nisu imali tako dobog i ugodnog voditelja. (Nije samohvala!)
- Jeste li razmišljali o gostima iz iseljeništva?
To će biti prvo sljedeće nakon serije mojih putovanja. Nadam se da će mi prva gošća govoriti o korijenima naših ljudi i rodoslovnim stablima koje radi za njih. Riječ je o velikim istraživanjima. A tko ne bi htio znati odakle su mu preci?
- Pomaže li vam emisija Željko Marušić i gosti u privlačenju ljudi da vam dođu na bioenergiju?
Iskreno, ne vjerujem, iako mi kažu da me gledaju na televiziji. U emisiji samo ponekad spomenem iscjeljivanje bioenergijom u kontekstu nekog razgovora, a nikako u svrhu marketinga.
- Što je, u stvari, bioenergija?
To je energija koja izlazi iz mog tijela, a kanaliziram je kroz dlanove ruku i upućujem na bolna (bolesna) mjesta u bolesnikovom tijelu. Riječ je o sposobnosti koju svi imamo, ali smo neki bolje nadareni i školovani. Osobno imam i certifikat ljubljanskog instituta Bion. A i doktor sam energetske medicine.
Mnogi u nju ne vjeruju. Neki misle da postoji samo službena medicina, poneki svećenici govore protiv nje, a ni na razini Hrvatske nije priznata. Što vi mislite o tim činjenicama?Dolaze mi liječnici i čak šalju svoje pacijente meni, isto tako svećenici s time da sam neke liječio i usred Kaptola, a hrvatska država je ipak na neki način priznaje kroz mogućnost registriranja obrta, priznavanja udruga… Nažalost nije kao u mnogim drugim državama gdje su iscjelitelji i članovi liječničkih komora kao u Srbiji, na primjer.
- Hajde, recite nam nešto o nekim čudesnim izlječenjima.
To su posebni trenuci radosti. Službena psihijatrija je nemoćna kod hipohondrije (psihijatri javno priznaju da bježe od takvih pacijenata), a ja imam slučajeve izlječenja. Isto tako je i s opsesivno-kompulzivnim poremećajem. Slično je i s bipolarnim poremećajem sa zadivljujućim rezultatom, o depresijama da ne govorim! Često pacijenti uđi s dvije štake, a prvi dan odu sa štakama pod rukom. Kod reumatskog artritisa su mi žene došle s isprepletenim prstima šake koje nisu mogle odvojiti. Danas peku kolače! Bilo je dosta toga zbog čega je o meni i pisano u tiskanim medijima.
- A možete li nam reći neke posebnosti? Nešto posve neuobičajeno kod iscjeljivanja?
Meni je sve to postalo normalno. Posebnosti? Hmmm? Pa recimo žena koja je vodila ljubav sa svima u klubu u želji da uspostavi vezu. Kada joj je jedan mladić nakon njenog upita hoće li se vidjeti opet, odgovorio da je prestara za njega bila je kap koja je prelila čašu. U rano jutro je došla pred moju ordinaciju i čekala me. Sve smo riješili i danas je u divnoj vezi.
Ili mladić star gotovo 25 godina koji mi je priznao da ima problema s potencijom i kod samozadovoljavanja, da je još nevin i smatra da će biti cijeli život sam jer mu nisu pomogli ni urolog ni neurolog. Sada, nakon tri mjeseca terapija, kaže da je „kao Hektor“!Ili tri godine staro dijete koje je već godinu dana krvarilo nakon svake stolice, a liječnici su tvrdili da mala djeca ne mogu imati hemoroide. Već nakon četvrtog dana terapija više nije krvario do danas, a sada je star 12 godina!
Za kraj ću vas nasmijati. Došao mi je svećenik u civilu (samo sam ja znao da je svećenik) prijavivši grlobolju. Kada sam započeo terapiju govorio mi je niže, niže… Na kraju je priznao da je došao zbog slabe potencije. Rekao sam mu da je to bolje za njega, a on je vrlo ozbiljno odgovorio: „Da, Bog nije htio da to imam…“.
- Studirali ste političke znanosti. Što mislite o koroni, Ukrajini, svijetu danas?
Stvorena histerija oko Covida-19 je bio krasan, za nas užasan, eksperiment kako vladati ljudima. I time se obogatiti. Još si ne mogu predočiti veličinu kriminala oko cjepiva na razini Europske unije. A da ne govorim o zdravstvenim problemima ljudi zbog cjepiva kao i zbog uvedenih nepotrebnih mjera. Za mene je sve to veliki zločin za koji neće nitko odgovarati!
Specijalna vojna akcija u Ukrajini (čak i UN nisu to proglasili rat)om, veliki je politički rat protiv Rusije, a da više nitko ne spominje krivce (u smislu razloga). A ako ih i spomene to prođe nezapaženo. I ovdje je ljudima „opran“ mozak.Pogledajte, u Rusiji su u trgovinama police odlično popunjene svim zapadnim proizvodima, a mi – ja, vi, susjedi, plaćamo cijenu rata (i ranijeg eksperimenta s korona virusom) sa sve većim troškovima života. Pogledajte već desetke milijuna novih beskućnika na ulicama samo SAD-a!
- Mogu li ljudi što promijeniti?
Ljudski mozak (način razmišljanja) se najsporije mijenja. A kako većina ljudi živi pod sloganom u se' , na se' i ponekad podase, teško da će se nešto promijeniti. K tome treba dodati sve veći zamah desničarskog razmišljanja uz potporu Rimokatoličke crkve i konzervativizam što ga donosi. A (često ljevičarske) udruge su rascjepkane s malo članova i nemoćne.
- Kakvi su ljudi – građani danas?
Mislim da sam dovoljno rekao. Jako smo se raslojili i otuđili. I tehnologije su dale svoj obol svemu tome.
- Zašto ne idete u politiku?
Sam ne mogu ništa učiniti, a postoje neki ljudi koji se bore za bolje poput Peteka. Riječi mu i dokazi obično odu u prazno. Eto, zato!
- Što je stvarno tako teško nešto promijeniti?
Ako vam u Dalmatinskoj zagori na upit zašto glasaju za HDZ, koji je stranka osuđena za kriminal, odgovore: „Neka ih, naši su!“, odakle očekujete promjene? Ili klečavci na Trgu bana Jelaččića u Zagrebu? To više nema veze sa slobodom mišljenja.
- Nakon ovakvog razgovora čini mi se da biste imali najbolju političku emisiju! Ili kako u šali kažete školu seksa…
Ha, ha, ha… Možda da kažem da sam u dogovoru s dr. Marijanom Košičekom u prvom razredu gimnazije organizirao nekih petnaestak sati seksualnog odgoja samo za svoj razred?
- Imalo bi se s vama o mnogočemu pričati. Turizam sam ostavila za kraj. Što mislite o hrvatskom turizmu?
Čisti automatizam! Najbliže smo toplo more srednjoj Europi i turisti će dolaziti ulagali mi ili ne u marketing. Lijepa smo zemlja. U stvarnosti smo pomalo dosadna zemlja. I prilično konzervativna. Ne vidim zašto neki mladić ili djevojka ne bi hodali bez majice kroz neko turističko mjesto? U Jugoslaviji smo mogli hodati u kupaćim gaćicama – nikome ništa! I usred Zagreba ljudi sjede u parkovima samo u kratkim hlačama i, primjerice, kartaju.
- Što je s konkurencijom susjeda?
Uvijek sam za konkurenciju. Slovenci nam i Srbi konkuriraju sa seoskim turizmom o kakvom možemo samo sanjati, Crnogorci i Albanija su nam konkurencija samo u odnosu na područje južnije od Splita jer su odredišta u koje turisti dolaze zrakoplovom. Crnogorci još uvijek trebaju puno toga učiti, a i preizgradili su obalu, dok Albanija postaje sve veća konkurencija. Otkriće su, a kao narod ih odlikuje ljubaznost. Ljuti me kada turiste ocjenjujemo i potcjenjujemo prema pripadnosti nekom narodu, a kod Albanije zaboravljamo da imamo nekih 140 godina turizma, dok njeni stanovnici još pred 35 godina nisu znali što je turizam.
- Koliko naši iseljenici mogu pomoći našem turizmu?
Ima slučajeve da su kupili neke hotele što je dobro. Ukoliko dolaze na odmor to je uglavnom u mjesta iz kojih im preci potječu. Trebamo obogatiti ponudu kako bismo ih privukli. Srećom, mladi dolaze studirati pa svojim pričama u domovini pridonose našem turizmu.
- U svojoj emisiji Željko Marušić i gosti objavljujete reportaže s putovanja. Čak se i u špici navodi riječ putovanja. Kakva je suradnja s našim turističkim djelatnicima, tvrtkama, turističkim zajednicama, ugostiteljima i hotelijerima, putničkim agencijama i ostalima u turizmu?
Prvo trebam istaknuti da je turizam sve – od donjeg rublja i kondoma preko uređenih zelenih površina i javnog prostora do osmjeha na licima.Poteškoća je što je ostao stari način razmišljanja još iz doba Jugoslavije kada se željelo što više stranaca radi deviza. Naime, tada su turističke tvrtke prodavale devize poljoprivrednicima i ostalim tvrtkama koje ih nisu imale, po višim cijenama i time još više zarađivali, ali su osiguravali i prehrambene proizvode i opremu. Domaće turiste žele samo kada im krene nizbrdo. Najbolji primjer je Dubrovnik nakon Domovinskog rata. Gotovo da su poklanjali boravak domaćim ljudima. Danas je cijena noćenja u pojedinim hotelima jednaka osmodnevnom all inclusive boravku u Tunisu, Turskoj ili Egiptu. Stoga ih je teško privoljeti na suradnju s time da očekuju da im se besplatno dođe, besplatno odradi reportažu i tko zna što još. To si može priuštiti Hrvatska televizija na naš račun. Privatna sigurno ne.
No, ipak ima pametnih. Spomenuo bih, primjerice, Turističku zajednicu Meridiana Slavonica koja objedinjuje općine Brodski Stupnik, Nova Kapela i Oriovac, hrabre borce iz Turističke zajednica grada Petrinje, te Turističku zajednicu grada Nina s posebno marljivom dugogodišnjom direktoricom TZ-a.
Hvala vam na razgovoru u nadi da ćete dobiti još više gledatelja vaše emisije Željko Marušić i gosti, te ljudi koji žele ozdraviti uz pomoć bioenergetskih terapija i naravno lijepih putovanja i reportaža iz Hrvatske uz podršku turističkog sektora.
