Milan Vrkljan, saborski zastupnik, predsjednik Pravedne Hrvatske - Hrvatska ljevica je propali projekt, a hrvatska desnica politički nepismena!

Milan Vrkljan, saborski zastupnik, predsjednik Pravedne Hrvatske - Hrvatska ljevica je propali projekt, a hrvatska desnica politički nepismena!

Propitkujući stožernu ideju pravednosti i rješenja koja njegova stranka nudi Hrvatskoj, razgovarali smo s Milanom Vrkljanom, predsjednikom stranke Pravedna Hrvatska.

 Prof. dr.sc. Milan Vrkljan rođen je u Gospiću 24.02.1960. godine. Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu završio je 1983. godine. Slijedi poslijediplomski studij iz nuklearne medicine završava 1986. u KBC „Zagreb“, a iste godine primljen je na Medicinski fakultet kao asistent i od tada sudjeluje u nastavi. Doktorsku disertaciju stiče 2000., uz stalno stručno usavršavanje: u Ujedinjenom Kraljevstvu, St. Bartholomews u Londonu i na Virginia Mason Diabetes Centru u Seattleu, SAD. Urednik je priručnika za dijabetičke bolesnike „Kako brinuti o svojoj šećernoj bolesti“, aktivan je član svjetskog psihoneuroendokrinološkog društva, gdje je biran za člana organizacijskog odbora svjetskog ISPNE kongresa. Bavi se istraživanjem problema stresa, receptora i hormona. Od posebnog interesa su mu bolesnici sa tumorom hipofize.

Voditelj je Centra za kliničku neuroendokrinologiju i bolesti hipofize u KB Sestre milosrdnice od 2009. godine kada postaje i voditelj kliničkog odjela za endokrinologiju, da bi 2011. godine postao predstojnikom Zavoda za endokrinologiju, dijabetes i bolesti metabolizma. Objavio je 342 stručna i znanstvena rada, 86 znanstvenih radova citiranih u najznačajnijim znanstvenim registrima. Kourednik je pet stručnih medicinskih knjiga s područja medicine. Član je New York Academy of Science, Upravnog odbora Društva za štitnjaču i Društva za stres Hrvatskog liječničkog zbora, Američkog društva dijabetologa; aktivan publicistički kao urednik časopisa Acta Clinica Croatica u Zagrebu, pokretač je i urednik “Bolesničkih novina” u KB “Sestre milosrdnice”; predsjednik Hrvatskog endokrinološkog društva, HLZ, gdje je i pokrenuo izdavanje međunarodnog časopisa „Endocrine Oncology and Metabolism“ . Prvi e-kongres u Hrvatskoj „Endokrinologija i dijabetologija online“ pokrenuo je 2012. , a 2016. osnivač je i prvi predsjednik Nacionalnog registra; autor Strategije liječenja dijabetesa u Republici Hrvatskoj i predsjednik Nacionalnog povjerenstva za strategiju liječenja dijabetesa pri Ministarstvu zdravstva RH.

 Dr. Milan Vrkljan je saborski zastupnik i predsjednik stranke Pravedna Hrvatska, no, te poslove obavlja volonterski, bez plaće, a zaposlen je na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu kao redoviti profesor. Dragovoljac je Domovinskog rata od 1991. godine, osnivač je Ratnog saniteta na ličkom ratištu zbog čega je više puta odlikovan. Također je društveno aktivan kao osnivač i predsjednik udruge civilnog društva „Naš red“ i dugogodišnji predsjednik udruge Ličana „Vila Velebita“, kao i urednik istoimenog časopisa „Vila Velebita“, njegovom inicijativom i organizacijom napravljen je i postavljen spomenik hrvatskom jezikoslovcu Šimi Starčeviću u Karlobagu.

 Prvu hrvatsku republiku, stvorenu u Domovinskom oslobodilačkom ratu i mirnoj reintegraciji određujete kao temelj suvremene hrvatske države iz čega je razvidno da je stvaranje hrvatske države i događaji koji su tome prethodili bili ključni za oblikovanje vašeg političkog svjetonazora kao i političkog djelovanja danas?

 - Odrastao sam u građanskoj obitelji u Gospiću koja nije imala dodira s politikom. Prve kontakte s politikom imao sam 1971. kad je nekolicina mojih rođaka koji su studirali u Zagrebu dolazila u Gospić te su pričali, unutar obitelji, što se u Zagrebu događa. Za mene su posebno zanimljive bile informacije koje sam dobio od bratića Željka Radoševića. Satima sam ga slušao o pravednoj borbi studenata za hrvatska prava i slobodu hrvatskog naroda.

Dvadeset godina kasnije, 1991. godine, nakon prvih slobodnih višestranačkih izbora i balvan revolucije javio sam se kao dragovoljac u hrvatsku vojsku. Nakon što je objavljeno da je večer prije počeo minobacački napad na Gospić nas par prijatelja sastali smo se u današnjoj Ozaljskoj ulici u Zagrebu i dogovorili da se javimo u MUP. Primio nas je tadašnji ministar Ivan Vekić. Kad je čuo da mi želimo pozvati sve mlade ljude iz Gospića i okolnih naselja da se uključe u obranu Gospića ponudio nam je MUP-ovu infrastrukturu. Već za dva dana na sastanku u dvorani MUP-a u Savskoj okupilo se više stotina Gospićana. Kroz par dana u Gospić su otišle dvije grupe, prva sa 74 i druga 140 dragovoljaca. Večer prije polaska za Gospić ministar Vekić je razgovarao sa mnom jer je vidio da većina prisutnih stalno dolazi do mene, i pita što dalje, pa je ponudio da budem zapovjednik. Rekao sam da  nemam vojničkog znanja potrebnog za vođenje tih ljudi i da sam ja liječnik. Moja želja je bila da idem u Gospić i osnujem vojni sanitet i budem liječnik. Tada sam imao 31 godinu i radio sam u Vinogradskoj bolnici. Vekić je potom predložio da se u Gospić pošalje Tomislava Merčepa koji je tada bio savjetnik ministra, poznata osoba i netko tko je sposoban organizirati vojsku. Prihvatio sam to, jer sam sebe vidio isključivo kao liječnika.

Slijedeći dan prva grupa dragovoljaca krenula je za Gospić, a slijedila je druga. Put do Gospića bio je dug, opasan i pod stalnom artiljerijskom vatrom srpske strane. Prvo stresno iskustvo imali smo na autoputu kod Karlovca. Morali smo svi pobjeći iz autobusa i skrivati se pored ceste. Nakon što smo prošli Rijeku i došli na Jadransku magistralu, u rano jutro, imali smo prvi kontakt s lokalnim stanovnicima, ljudima iz Vinodolskog i Senja. Uz cestu su se okupili ljudi, mahali su hrvatskim zastavama, skandirali ime hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, nudili nas pićem i hranom. To se može doživjeti samo jednom u životu. Za mene je to bio možda i najpotresniji trenutak u cijelom Domovinskom obrambenom ratu. Kasnija borbe, ranjeni i mrtvi u okolici Gospića bili su bolni za gledati ali nisu ni približno imali takav učinak na mene. Ne postoje riječi sa kojima se može opisati taj izljev emocija i podrške koju su nam pokazivali građani Senja i Vinodolskog.

Nakon dolaska u Gospić, iskreno, bio sam u šoku. Grad je bio pust, porušen, a povremeno bi se netko u uniformi pojavio na ulici. Mi dragovoljci iz Zagreba smjestili smo se pored Gospića u osnovnu školu u Klancu. Sa nama su bili i dečki iz Retkovca u Zagrebu, njih je vodio jedan od braća Šolaja. Par dana kasnije došli su i dragovoljci iz Senja i Novog Vinodolskog. U to vrijeme borbe su se vodile u centru Gospića, a u gradu su bile tri vojarne u kojima je još bila JNA.

Ja sam tada bio asistent na Medicinskom fakultetu u Zagrebu i od dekana Ivice Kostovića sam dobio dozvolu da se priključim dragovoljcima u Gospiću. Postao sam načelnik ratnog saniteta, ustrojio sam ratni sanitet, uz suglasnost vladinog povjerenika za Gospić Dražena Jurkovića.

Na bojišnici od 54 kilometra i grada skoro u okruženju imao sam samo jednog liječnika, četiri medicinske sestre i dva vozača. Tak osvajanjem vojarna u gradu, krajem rujna 1991. dolaskom tri medicinske sestre i dva liječnika iz Rijeke ustrojili smo sanitet koji je funkcionirao tko da svaki naš vojnik znao da iza sebe ima liječnika ili obučenog tehničara. Te godine bila posebno hladna zima sa puno snijega. Niske temperature ograničavale su davanje infuzijskih otopina i terapije na terenu. Sa ponosom mogu reći da se u godinu dana rata nije ni jednom dogodilo da je ranjeni vojnik umro u sanitetskom vozilu tijekom transporta. O junaštvu medicinskih sestara, tehničara i liječnika u vojnom sanitetu u Gospiću ne bi bilo dovoljno desetke i stotine papira da se sve opiše. U konačnici 74 poginula i 242 ranjena branitelja sami za sebe govore. Iz Gospića sam otišao sredinom 1992. i vratio se na Medicinski fakultet i Vinogradsku bolnicu.

 Zanimljivo je da ste branili Domovinu kao član HDZ-a, no stranku ste napustili u miru, krajem devedesetih, ali ponovno ste politički aktivni?

 - Da, u rat sam otišao već kao član HDZ-a i nakon povrataka bio sam aktivan u Gradskoj organizaciji Grada Zagreba. Kratko sam bio dopredsjednik Gradske organizacije HDZ-a, no nakon razilaženja sa Sanaderom napustio sam HDZ. Bio sam društveno aktivan, ali ne u politici. Nakon što sam ušao u Sabor na listi Domovinskog pokreta vrlo brzo se vidjelo da taj projekt neće uspjeti. Došlo je do osipanja, bilo je mnogo osobnih sukoba i nezadovoljnih. U Saboru sam bio predsjednik Kluba DP-a, no politički rad nije bio u fokusu djelovanja. Danas je razvidno da je Domovinski pokret osnovan da se na političkom polju ne bi pojavila neka ozbiljnija politička opcija. Nakon izlaska iz DP-a i nastavka rada u Saboru kao nezavisnog zastupnika mnogi poznanici, prijatelji ali i pojedinci uvjeravali su me da trebam okupiti istomišljenike i osnovati političku stranku na programu za koji sam se zalagao u svojim javnim govorima.

Cijeli mandat zalažem se za čvrsto integriranje Hrvatske u zapadni sustav vrijednosti, vesternizaciju Hrvatske. Snažno sam podržavao članstvo Hrvatske u EU, NATO-u, Schengenu i eurozoni. Danas mi u Pravednoj Hrvatskom držimo da su to, povijesno gledano, najveći politički uspjesi hrvatskog naroda. Na toj političkoj platformi osnovana je Pravedna Hrvatske. Nakon prvih parlamentarnih izbora 1990. godine hrvatski narod je odbacio komunizam i prihvatio parlamentarnu demokraciju. U krvavom ratu 1991-1995. godine Hrvatska je pobijedila i vojnički.

Unatoč svim tim neospornim uspjesima, rekao bih, u Hrvatskoj su svi nezadovoljni. Bivši komunisti su nezadovoljni jer su izgubili državu, ali zadržali institucije, dok je ostatak naroda nezadovoljan jer je stvorio državu ali nije osvojio institucije. Hrvatska politika u posljednjih 30 godina nije uspjela pobijediti komunističku mentalnu zarobljenost hrvatskog naroda. To je jedan od glavnih utega koji Hrvatskoj ne dozvoljavaju da se dodatno demokratizira i gospodarski brže oporavlja.

 Znači, hrvatskoj politici i društvu nužne su korjenite reforme. Riječju, ustavna reforma. U kojim elementima? Koje sastavnice Ustava je potrebno mijenjati?

 - Nakon 24. veljače 2022. godine i agresije Rusije na Ukrajinu započela je politička tranzicija cijele Europe. Tom agresijom Rusija je trajno izgubila monopol na onu europsku politiku koja se provodila pod kišobranom antifašizma. Antifašizam je politički ogoljen i razotkrilo se da iza te floskule o ruskom antifašizmu stoji najprimitivniji imperijalizam. Politički zapad se pokazao potpuno nezreo, nesposoban da prepozna povijesni trenutak. Da nije bilo liderske pozicije SAD-a kao svjetionika slobodnog svijeta i kreatora NATO-a, Europa bi bila politički i vojno neutralizirana. Može se reći da je 1945. godine bila samo jedna pobjednička strana -Staljin i Rusija. Politički istok vojnički je zamračio pola Europe, a drugu polovicu neutralizirao mentalno i svjetonazorski. Padom Berlinskog zida počelo je razotkrivanje, a agresijom na Ukrajinu konačno  političko prepoznavanje velike političke i civilizacijske prijevare koja je došla sa političkog istoka.

U Hrvatskoj je posebno bila bolna, i uglavnom neprepoznata, ta politika političkog istoka. Zato je i danas Hrvatska, 33 godine nakon prvih slobodnih izbora, unatoč vojnoj pobjedi još uvijek mentalno okupirana zemlja. Mi smo kao malo koja zemlja u Europi zarobljenici političkog istoka. Kako je hrvatski narod povijesno često bio politički nepismen, sjetimo se samo Radićeve opaske o “guskama u magli", taj politički istok drži pod kontrolom institucije kao i do 1990. godine.

Pravedna Hrvatska snažno se zalaže za redefiniranje izvorišnih osnova, u tekstu preambule Ustava, jer je tu glavni generator društvenih konflikata. Hrvatska je po trenutnom ustavu definirana kao država hrvatskog naroda i desetak drugih narodnih zajednica, s tim da su Hrvati najbrojniji. Ostanak preambule Ustava kakav sad imamo posljedica je direktnog uplitanja tzv. političkog istoka u društveno politički sustav Hrvatske. Takva preambula Ustava kontinuitet je sovjetizacije Hrvatske. Da bi Hrvatska bila istinski demokratska država mora se mijenjati Ustav, predlažemo i tražimo da temelj Hrvatske države bude Domovinski oslobodilački rat. Moramo državu politički urediti da bude slična ili ista kao ostale članice i države EU. Pravedna Hrvatska predlaže ustavno redefiniranje države u kojoj će svi njeni građani biti politički Hrvati.

 U politički istok su stranke lijeve političke orijentacije, ali i dio hrvatske političke desnice? Možete li nam pojasniti taj pojam?  

 - Mi u Pravednoj Hrvatskoj kroz svoj politički program, i javne nastupe,  unijeli smo u politički život Hrvatske naziv tzv. politički istok kao ostavštinu komunističkog sustava koji je povezan sa ruskom i srpskom agenturom. Sve dok se iz Ustava Hrvatske ne odstrane elementi sovjetizacije, Hrvatska će biti politički nestabilna. Kako je HDZ jedina stranka u Hrvatskoj koja ima snagu otvaranja  i zatvaranja političkih procesa na njoj je i najveća odgovornost za otvaranje identitetskih pitanja. Kad HDZ bude spreman za te političke iskorake, "našu ruku će imati".

Nakon agresije Rusije na Ukrajinu u Europi su pokrenuti politički procesi kojim se pokušava napraviti svojevrsna revizija 20. stoljeća. Ja sam više puta u Saboru govorio da je politički zapad tek agresijom Rusije na Ukrajinu spoznao da je stvarni pobjednik drugog svjetskog rata bio Staljin i Rusija. Rusija je vojnički pokorila istočnu Europu skrivajući se iza antifašizma. U isto vrijeme zapadna Europa silno puno je ulagala u standard svojih stanovnika, pravnu državu, vladavinu prava i čuvanje ljudskih prava. Sigurnosna i identitetska politiku bila je potpuno zanemarena.

Posljedica toga je da je Rusija 2014. godine doslovno umarširala u dio Ukrajine, a zapadni političari, potpuno insuficijentni političkim znanjem i idejama, bili su i dalje svakodnevni gosti Putina u Moskvi. Tek 2022. godine agresije na Ukrajinu i ratom na svojim granicama  sazrijeva svijest o pravoj naravi Putinova režima. Zemlje zapadne Europe teško su se odricale visokog standarda dok su zemlje istočne Europe bile su gospodarski i vojnički nemoćne da se obrane. Nakon političkog buđenja zapadne Europe i pokušaja da se pomogne Ukrajini u organizaciji obrane događa se politički raspad  Zapada. Naglo rastu desne političke opcije, često politički nudeći anarhiju, sukobe i, zamislite, podržavaju Putina, a kritiziraju pomoć koju zapadne države upućuje Ukrajini. Slično se događa i u Hrvatskoj.

Kad je u Sabor poslat prijedlog Deklaracije o pomoći Ukrajini dogodio se politički paradoks. Strankama ljevice SDP i Možemo pridružile su se stranke desnice i odbile su podržati Deklaraciju. Tada su svoje politike branili i objašnjavali da to nije naš rat i kako smo mi mali da se izjašnjavamo. U isto vrijeme Slovenija koja je tri puta manja od Hrvatske izglasala je znatno snažniju deklaraciju!

Trenutačno su u Europi politički procesi razotkrivanja ruskog lažnog antifašizma kao imperijalizma. Radi tih djelovanja i Hrvatska je izložena djelovanju ruske agenture koja se kod nas provodi hibridno ili preko srpske agenture. Mi u Pravednoj Hrvatskoj to zovemo tzv. politički istok. Zanimljivo je da se taj politički istok u Saboru okuplja zbog odbijanja Deklaracije o pomoći  Ukrajini, zatim oko odbijanja Zakona o hrvatskom jeziku i nedavno oko odbijanja izglasavanja suca Ivana Turudića za prvog čovjeka DORH-a. U Hrvatskoj ne postoje stranke desnice ili ljevice, postoji samo politički zapad i tzv. politički istok. Pravedna Hrvatska snažno podržava okupljanje oko ideje političkog zapada.

 Kakav je Vaš stav o aktualnom izbornom zakonu. Kako ostvariti načelo da svaki pojedini građanin - birač točno zna za koga glasuje?

 Pravedna Hrvatska je, slijedom ustavnih izmjena, u Saboru prezentirala svoj prijedlog izmjene izbornog zakona. Mi se zalažemo da se u Sabor bira 121 zastupnik, 60 zastupnika biralo bi se u 60 izbornih jedinica koje bi bile formirane tako da imaju oko 60 tisuća punoljetnih stanovnika, i da prate administrativne granice lokalnih jedinica. Iz svake takve izborne jedinice birao bi se jedan zastupnik. Takvim sustavom biralo bi se pola zastupnika u Saboru. Taj izborni sustav osigurao bi da svaki birač u svojoj izbornoj jedinici zna točno tko je njegov zastupnik u Saboru. Ostalih 61 zastupnika biralo bi se u cijeloj Hrvatskoj kao jednoj izbornoj jedinici prema proporcionalnom postotku osvojenih glasova. Osim što bi glasači znali za koga su glasovali i tko ih predstavlja, takav izborni model pridonio bi značajnoj demokratizaciji političkih stranaka, neosporno bi pridonio predlaganju kvalitetnijih kandidata kao i većoj odgovornosti pred biračima. Uz to, Pravedna Hrvatska snažno se zalaže za uvođenje dopisnog i elektronskog glasovanja.

Svaka stranka na svojim listama može kandidirati bilo koga građanina RH  iz bazena narodnih manjina ili hrvatske dijaspore. Svim građanima Hrvatske zakonodavstvo mora osigurati najviši stupanj prava na nesmetano ispovijedanje svoje vjere, običaja i tradicije. Pravedna Hrvatska zastupa politički stav da su svi građani Hrvatske politički Hrvati. Trenutnim političkim modelom, kroz preambulu Ustava, Hrvatska je država narodnih zajednica u kojoj su Hrvati samo najbrojnija zajednica. Suštinski, to je sovjetski politički model kojim su Rusi  nakon 1918. godine nametnuli državama koje su bile u njihovoj geostrateškoj zoni, a posebno nakon 1945. godine kada su u istočnoj Europi stvarali trajnu političku nestabilnost. Ruska imperijalistička politika upravo je iz takvog ustava branila svoje navodno pravo na agresiju na Ukrajinu zbog zaštite ruskog naroda.

Takav ustavni model u Hrvatskoj nametnuli su komunisti nakon drugog svjetskog rata i bio je u funkciji velikosrpske politike. Istu političku platformu koju koriste Rusi u Ukrajini koristili su  i Srbi početkom devedesetih godina prošlog stoljeća kad su napali Hrvatsku. Onog trenutka kad je hrvatski Sabor na prijedlog Franje Tuđmana 1990. godine donio novi Ustav RH, poznat i kao Božićni Ustav, u kome Srbi više nisu bili  konstitutivni narod u Hrvatskoj, krenula je agresija na Hrvatsku.

 Kao političar i saborski zastupnik ukazujete na proces urušavanja institucija u Hrvatskoj o čemu svjedoče nebrojene političke afere, ali i empirijski dokazan paradoks da Hrvati od državnih institucija najviše vjeruju vojsci i policiji. Kako vratiti povjerenje?

 - Osobno mislim da povjerenje Hrvata u instituciju vojske i policije snažno sugerira da narod nije zadovoljen političkim procesima koji se odvijaju u Hrvatskoj. To je također i izraz iznuđenog povjerenja jer su Hrvati zabrinuti za svoju budućnost. Međutim, pravosuđe je u Hrvatskoj jedan od najvećih problema, i povjerenje u instituciju pravosuđa je zabrinjavajuće nisko. Mi u Pravednoj Hrvatskoj više puta smo govorili da pravosuđe osim što mora biti pošteno mora biti i garancija funkcioniranja pravne države i vladavine prava a sudski procesi moraju biti i u razumnom roku. Naime, mi u Pravednoj Hrvatskoj držimo da svi oni sudski procesi koji izazivaju nacionalni interes moraju se, nakon što se pokrene sudski proces provoditi svakodnevno, iz dana u dan do donošenja sudske presude. Odugovlačenje suđenja i sudskih procesa sa pravljenjem dugih sudskih pauza doveli su do toga da se u Hrvatskoj presude donose nakon desetak ili više godina kad skoro nitko od javnosti više ne zna  zašto se nekome sudi. To nije vladavina prava, poštena presuda niti pravna država. Hrvatska se mora po ovom pitanju urediti kao pravna država sa najvišim stupnjem vladavine prava, a kazne kao posljedica oduzimanja ovih prava pojedincu moraju biti nedvosmislene i zakonodavno lako provedive.

 Naglašavate potrebu da se afirmacije i rješavanja identitetskih pitanja. Koji su to identitetski iskoraci, izazovi koje hrvatska politika mora definirati i osvijestiti u predstojećem razdoblju? Zašto je identitetsko pitanje ujedno i sigurnosno pitanje?

 - Hrvati su stari europski narod ali smo tek nedavno stvorili samostalnu državu. Kroz povijest bili smo u zajedničkim državama sa Mađarskom, Austrijom a u 20 stoljeću bili smo dio Jugoslavije. Osobno smatram da smo u svim tim državama imali neprihvatljivi, potlačeni položaj koji nije proizlazio iz političkih dokumenata koji smo potpisivali kad smo ulazili u te zajednice. U narodu je kao odgovor na taj politički položaj Hrvata smišljena izreka koja kaže „više vrijedi metar vlasti nego kilometar prava“.

Vrijeme zajedničke države sa Austrijom bilo je obilježeno relativnim materijalnim prosperitetom, no bili smo izloženi potiranju nacionalnog identiteta. Navesti ću jedan primjer iz povijesti. Nakon što je general Filipović nakon kongresa u Berlinu ušao u Bosnu i Hercegovinu austrijska politika je osmislila podvalu o BIH kao novom nacionalnom i državnom entitetu. Bila je očita namjera Beča da Hrvati pored Slavonije, Dalmacije i Hrvatske ne ojačaju previše u Carstvu i tako ugroze podjelu vlasti između Mađara i Austrijanaca. Koliko god to bilo bolno političko iskustvo, potrebno je naglasiti da je kod nas Hrvata upravo Sabor bio nositelj državnog kontinuiteta. Taj položaj i autonomiju u Carstvu za sebe nisu uspjeli izboriti niti Česi ili Slovaci kao mnogobrojniji narodi. U zajedničkoj državi sa Mađarskom dodatno smo izgubili dio svog identiteta. Iskustvo dijeljenja zajedničke države sa južnoslavenskim narodima, posebno Srbima, bilo je posebno traumatizirajuće, obilježeno nacionalnim i osobnim progonima, često i politički obilježenim likvidacijama hrvatskih domoljuba, patriota i nacionalista.

Ta brutalnost srpskog režima ubrzala je sazrijevanje političke ideje o stvaranju hrvatske države. Cijena plaćena u i nakon prvog svjetskog rata bila je u ljudskim resursima ogromna, a ono što se dogodilo tijekom i nakon drugog svjetskog rata bilo je na granici biološki podnošljive žrtve.Europa je nakon 24. 2. 2022. godine i agresije Rusije na Ukrajinu razotkrila svu brutalnost tzv. ruskog antifašizma. Jer, zapadna Europa godinama je ulagala u materijalno blagostanje i standard svojih stanovnika dok su identitetska pitanja potpuno zanemarena. Može se reći, Europa se probudila iz sna koji je usnula 1945. godine a probudila se 2022. godine sa agresijom i ratom na svojim granicama. Prioritet standarda svojih stanovnika ubrzano se mijenja prema sigurnosnim pitanjima jer rat u Europi već je započeo. Mi u Pravednoj Hrvatskom mislimo da Hrvatska mora biti čvrsto politički integrirana u zapadni sustav vrijednosti. Kao mali narod moramo biti najglasniji i najodlučniji partner u obrani trenutnog globalnog svjetskog poretka.

Nas ne može obraniti 10 novih aviona ili 100 novih tenkova. Uvijek će doći netko tko ima više aviona ili tenkova. Nas kao mali narod štiti od potencijalne agresije  isključivo principijelan stav prema potrebi čuvanja trenutnog svjetskog poretka. Na žalost što zbog političke nepismenosti dijela desnice kod nas, ali i u Europi, što zbog nepokidanih veza dijela naše ljevice sa ostatcima prošlog režima mogu reći da su takvi lijevi i desni opasni za hrvatsku državu i za nas, predstavljaju tzv. politički istok.

 Dakle, potrebna vesternizacija Hrvatske, u smislu nužnosti primjene zapadnoeuropskih ili općenito zapadnih društvenih vrednota i političke prakse, što je jedan novih pojmova koji ste, također, uveli u hrvatski dnevnopolitički narativ. Koji je sadržaj tog pojma?

 - Nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj koje su pokrenute 1990. godine Hrvatska je postala članica EU, NATO-a, Schengena i Eurozone. Već sam rekao da je to možda i povijesno gledano najveći uspjeh hrvatskog naroda. Sjetimo se Hrvatska je 1990. godine bila pod međunarodnim sankcijama oko nabave oružja, vrlo malo je nedostajalo da se ideja nacionalne države uruši pod tim pritiscima. Zahvaljujući politički mudrom vodstvu Franje Tuđmana Hrvatska je bila međunarodno priznata, a agresor, odnosno Srbija bombardirana od naših saveznika - NATO-a. Ja sam znao reći da je tek tada politički Zapad prepoznao opasnost koje prijeti od političkog istoka, riječju i imenom - od Srbije i Rusije.

Danas tridesetak godina kasnije kao da se hrvatski narod umorio od bavljenja politikom i uređenja države. Danas smo uglavnom svi jednako nezadovoljni funkcioniranjem institucija. Zdravstvo, školstvo, gospodarstvo, država i lokalna samouprava kao javni servis slabo funkcioniraju. Govorio sam o neprihvatljivom sukobu javnog i privatnog interesa u zdravstvu ali to vrijedi i za ostale institucije. Pravosuđe je neprihvatljivo sporo i neučinkovito, sve društvene promjene koje smo sa pravom očekivali ulaskom u EU i ostale međunarodne organizacije nisu se dogodile. Rekao bih da su Hrvati još uvijek mentalni zarobljenici komunizma. Nakon 30 godina mi u našem obrazovnom sustavu nismo uspjeli ni jednu našu povijesnu ličnost prezentirati u svjetlu nastanka hrvatske države. Naši povjesničari i obrazovni sustav opisuje Antu Starčevića na potpuno isti način kako ga je povijesno obilježio komunizam.  Sudac Ivan Turudić poništio je presudu blaženom Stepincu i tu smo stali. Borba za ispravljanje takvih društvenih anomalija može se voditi isključivo sa pozicije snažnog integriranja u europski sustav vrijednosti, pravne države, vladavinu prava i zaštite svih ljudskih i nacionalnih prava.

 Postavlja se pitanje tko da povede te promjene?

 - Dijelovi hrvatske ljevice u smislu europske ljevice ne postoje. Oni su propali projekt i bave se isključivo čuvanjem osobnih i društvenih pozicija koje su stekli za vrijeme bivšeg komunističkog režima. Dijelovi hrvatske desnice su politički potpuno nepismeni, rekao bih i netalentirani za bavljenje politikom, a njene antieuropske politike, koje provodi, dobrim dijelom su u funkciji promocije tog političkog istoka. Politički različite, hrvatska ljevica i hrvatska desnica, ustvari su iste politike i kao takve opasne za Hrvatsku. Njihov politički rad nije se slučajno sveo na ideološki moratorije koje se pokušao plasirati u javni prostor posljednjih par godina. Pravedna Hrvatska ima ideje, intelektualni kapacitet, strast i vjeru u Hrvatsku kao dio političkog Zapada.

 Vaš saborski mandat i djelovanje saborskog kluba Pravedne Hrvatske iskazao je specifičnu poziciju stranke Pravedna Hrvatska. Dolaze izbori, kako se pripremate za izbore?

 - Pravedna Hrvatska mlada je stranka ali politički smo potpuno izgrađeni. Intenzivno radimo na prezentaciji naših političkih ideja i prikupljamo simpatizere. Politički rad se provodi preko stranačkih povjerenika kojih je svakim danom više. Mogu reći da u ovih par godina rada hrvatski narod sve jasnije prihvaća naše ideje. Prihvaća ih jer vide da smo politički iskreni, fokusirani na probleme koji su narodu teret i nismo frustrirani ljudi.Ove godine planiramo sudjelovati  u izborima za EU parlament, izborima za Sabor, predsjedničkim izborima i slijedeće godine na lokalnim izborima. Uskoro će Predsjedništvo Pravedne Hrvatske objaviti nositelja naše liste za EU parlament. Pripremamo se da na izbore izađemo samostalno, ali smo svjesni da smo mlada stranka i da je Hrvatska (mlada) demokracija u kojoj se prave ideje lakše mogu ostvariti ako se slični svjetonazori i sustavi vrijednosti ujedine. Ukoliko se pokaže volja, ali i potreba da se Hrvatska snažnu politički usmjeri prema europskom sustavu vrijednosti, pravnoj državi i vladavini prava, koje je politika spremna ponuditi građanima,  mi smo spremni prvi reći prihvaćamo i snažno podržavamo takvu budućnost Hrvatske.

 Ugledan ste liječnik po struci i pozivu, ali i misiji, jer ste čitav profesionalni vijek posvetili medicini. Kao političar često istupate kritički spram aktualnog vođenja zdravstvenog sustava danas. Među prvima ste javno definirali sukob privatnog i javnog interesa u zdravstvu. Kako urediti hrvatsko zdravstvo?

 - Često sam u Saboru govorio o problemu zdravstva. Treba jasno reći da mi imamo vrhunske liječnike, medicinske sestre, tehničare ili inženjere koji rade u zdravstvenom sustavu. Uostalom to vide naši pacijenti. Međutim zdravstveni sustav je potpuno organizacijski devastiran. Hrvatska ima jednaki broj CT-a, MR-a ili ostale medicinske opreme kao nama bliske Mađarska, Slovenija, Češka ili Slovačka, ali kod njih nema takvih lista čekanja. Ukazivao sam na sukob interesa javnog i privatnog u zdravstvu. Mi smo jednina zemlja u EU u kojoj predstojnik Zavoda ili Klinike u bolnici može imati svoju privatnu polikliniku ili bolnicu. To je neprihvatljivo i jedan je od glavnih razloga da zdravstveni sustav ne funkcionira.

Svi naši pacijenti znaju koliko su izloženi uvjeravanju ili nagovaranju od liječnika vlasnika poliklinika i bolnica da se usmjere iz javnog sustava u njihove privatne ustanove. Kad pacijent dobije, primjerice, npr. dijagnozu teške bolesti u manjim županijskim bolnicama, tada dobije komad papira, odnosno povijest bolesti i kaže mu se da ide u Zagreb u neki od KBC-a tražiti pomoć. To su neprihvatljive pojave i mi u Pravednoj Hrvatskoj svoju političku suradnju sa ostalim političkim stranka uvjetovat ćemo dovođenje zdravstvenog sustava u red.

Problem kadroviranja, izbor specijalizanata, edukacija liječnika i medicinskih sestara kao i transparentan rad HZZO-a problemi su koji se moraju početi rješavati. Mi smo jedna od rijetkih zemalja u EU u kojoj se ne prati učinkovitost pojedinog lijeka kao niti ishod liječenja. Pravedna Hrvatska ima potpuno razrađen program uređenja zdravstvenog sustava i samo je pitanje vremena kad će se početi provoditi.

 Kad govorimo o pojavnostima sukoba privatnih i javnih interesa, predlažete da se svi suđeni za kriminal moraju u presudi imati trajnu zabranu rada s državom. Narušava li ta inicijativa poziciju jednakopravnosti građana? Možete li pojasniti to?

 - Razne interesne skupine premrežile su Hrvatsku. Mislim da ne postoji niti jedna država članica EU u kojoj postoji toliki primjeri sukoba javnog i privatnog interesa. Mi smo o tome govorili navodeći primjere iz zdravstvenog sustava, ali niti jedan državni sustav nije toga imun. Sukoba javnog i privatnog interesa imate jako puno i u školstvu ili pravosuđu a posebno se to može vidjeti u netransparentnom trošenju europskih sredstava radi čega smo češće nego druge države članice EU podvrgnuti istragama i sudskim procesima.

Visoka razina sukoba privatnog i javnog interesa jedan je od glavnih ako ne i glavni kočničar razvoja poduzetništva u Hrvatskoj. Razina tog sukoba kao i korupcije u društvu koči strana ulaganja, kao i povratak naših iseljenika u Hrvatsku. Oni su odrasli i postigli svoje poduzetničke uspjehe u zemljama gdje je takav sukob privatnoj i javnog interesa nezamisliv pa se često namjerno stvara slika o dvojbenoj poduzetničkoj sposobnosti naših iseljenika kad se vrate u domovinu.

 I za kraj, jedno samo naizgled manje političko, više životno pitanje - što je to zajedničko Utočištu medvjeda Kuterevo i sanjkalištu Cvituša?

 - Ha ha, vidim da ste to prepoznali. Naime, nedavno sam obilazio ogranke Pravedne Hrvatske u Lici i Dalmaciji. Na putu sam svratio u poznato izletište i sanjkalište Cvitušu kod Lovinca u Lici, gdje poduzetnik Hrvoje Račić radi odličan posao. To je izletište popularno u  Dalmaciji pa su mnoga djece upravo tu upoznali snježne radosti i mogućnosti koje daje Lika. Slijedeći dan sam svratio u Kuterevo i obišao utočište za medvjede. Odličan projekt zbrinjavanja mladih medvjedića koji se nađu u nevolji diljem Velebita. To je utočište postalo poznato širom Europe i tamo dolaze stotine mladih ljudi volontirati i voditi brigu o medvjedima.

Znate što je zajednički Cvituši i utočištu? Ni Cvituša, ni utočište nemaju pokrivenost mobilnim signalom. Sagledajte samo sigurnosni aspekt da u slučaju nesreće nemate mogućnost pozvati hitnu pomoć. O poduzetničkom aspektu neću niti govoriti jer je to najsnažniji pokazatelj kako je Hrvatska zapuštena zemlja, a naši poduzetnici ostavljeni na milost i nemilost.

 FOTO: Osobna arhiva Milan Vrkljan

 

 

DP 2024 - DRELE

Hia.com.hr koristi kolačiće (tzv. cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva i funkcionalnosti.