Kultura progovara o povijesti na izložbi NMMU u Berlinu - Kad politika diktira estetiku (When Politisc Strategized Aestetics)

JedinstvenI uvid u samostalan i osebujni razvoj jugoslavenske umjetnosti oko 1950. godine, s posebnim naglaskom na Hrvatsku. Upravo u usporedbi s umjetnošću tadašnje DDR-a – gdje je socijalistički realizam bio daleko strože proskribiran – dolaze do izražaja specifični putevi kojima je krenula Titova Jugoslavija. Izložba ne želi, niti može, prikriti tamnije aspekte tog režima; istodobno ih ne može ni cjelovito obuhvatiti. No gdje bi se, ako ne upravo ovdje, mogao odvijati kritički i povijesno osviješten dijalog o odnosu umjetnosti i propagande? " - izjavila je u uvodnom govoru Dorothea Schöne, ravnateljica Kunsthaus Dahlem u Berlinu, gdje je 19. ožujka otvorena izložba "When Politics Strategized Aesthetics" iz ciklusa NMMU u gostima. Koncepciju je u toj prigodi predstavio ravnatelj Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti Branko Franceschi koji je s Martom Radman, kustosicom NMMU ujedno i kustos izložbe. Kroz 36 reprezentativnih djela iz zbirke Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, nastalih u razdoblju od 1945. do 1960., izložba kulturnoj javnosti Berlina predstavlja prijelaz od socijalističkog realizma prema apstrakciji i egzistencijalističkoj figuraciji, a ostaje otvorena do 21. lipnja.

O izložbi i izložbi i njezinom značaju Branko Franceschi i Marta Radman

Izložba nosi naslov Kad politika diktira estetiku (When Politisc Strategized Aestetics) - Umjetnička djela iz zbirke Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, Zagreb 1945.–1960. Kustoska koncepcija: Branko Franceschi i Marta Radman, od 20. ožujka do 22. lipnja mogu se razgledati u Kunsthaus Dahlem, Käuzchensteig 12, u Berlinu. Zastupljeni umjetnici: Antun Augustinčić, Vojin Bakić, Marijan Detoni, Dušan Džamonja, Ivo Gattin, Ivan Jeger, Ksenija Kantoci, Julije Knifer, Slavko Kopač, Vladimir Kristl, Ferdinand Kulmer, Milena Lah, Aurelije Lukežić, Valerije Michieli, Edo Murtić, Ivan Paleka, Šime Perić, Ivan Picelj, Vanja Radauš, Božidar Rašica, Ivan Sabolić, Aleksandar Srnec, Marino Tartaglia i Josip Vaništa.

Završetkom Trećeg Reicha i podjelom Njemačke, najprije na okupacijske zone, a potom i na dvije zasebne države, u istočnom dijelu zemlje ubrzo se uspostavila specifična kulturna politika. Krajem 1940-ih u likovnim umjetnostima i književnosti DDR-a oblikuje se novi smjer koji se promovira „odozgo“, iz partijskih struktura – socijalistički realizam. Provedba takve umjetničke i kulturne doktrine nije bila ograničena samo na DDR. Diljem istočnog bloka socijalistički realizam preuzet je iz Sovjetskog Saveza, gdje je već početkom 1930-ih proglašen jedinim prihvatljivim modelom za umjetnost i književnost. Dok je u DDR-u godinama ostao dominantan, gotovo neupitan model, Jugoslavija se odlučila za vlastiti, neovisniji put, iako je i ovdje provedba političkih ideala i ideologija bila praćena snažnom represijom i političkom kontrolom.

U poraću Drugoga svjetskog rata jugoslavenska socijalistička vlast i javne kulturne institucije poticale su oblike umjetničke produkcije koji su naglašavali glorifikaciju partizanskog otpora te javne radove usmjerene na obnovu ratom razorene zemlje. U području portreta naglasak je bio na prikazima vodećih komunističkih dužnosnika, a prije svega neupitnog vođe maršala Tita, čiji su portreti postali obvezni u javnim prostorima i državnim institucijama. Godine 1948., nakon sukoba Tita i Staljina, Jugoslavija prekida veze s Informbiroom. Iako je Komunistička partija zadržala potpunu unutarnju kontrolu, država sve više traži političku, vojnu i gospodarsku potporu zapadnih demokracija. Iz pragmatičnih razloga tada se oblikuje i međunarodno promovira specifičan model „socijalizma s ljudskim licem“, praćen službenom podrškom najnovijim tendencijama apstrakcije u međunarodnoj likovnoj umjetnosti. Likovna umjetnost tako postaje važan instrument kulturne diplomacije: s jedne strane predstavljaju ambiciju i stvaralački potencijal lokalnih umjetnika u razvoju suvremenog vizualnog jezika, a s druge doprinose pozicioniranju Zagreba kao živog međunarodnog kulturnog središta u razdoblju od 1950-ih do 1970-ih. Izložba predstavlja prijelaz od socijalističkog realizma prema apstrakciji i egzistencijalističkoj figuraciji kroz reprezentativna djela otkupljena za zbirku Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti.

Politička pozadina ove estetske transformacije, međutim, ukorijenjena je u dramatičnim povijesnim okolnostima. U neposrednom poraću 1945. godine Komunistička partija, oslanjajući se na vodstvo u antifašističkom otporu i pobjedu nad fašizmom, učvrstila je potpunu političku kontrolu brutalnim uklanjanjem političke opozicije i takozvanih neprijatelja države i naroda. Među njima su bili poraženi kolaboracionisti, pripadnici građanske klase, folksdojčeri te političari s drukčijim političkim stavovima i programima. Bila je to revolucija u svojem najokrutnijem obliku. Točan broj stradalih u masakrima, na marševima smrti ili u koncentracijskim logorima nikada nije utvrđen, no procjene govore o više od 100.000 ljudi.

Godine 1949., nakon raskida sa Sovjetskim Savezom i Rezolucije Informbiroa, Komunistička partija provodi „čišćenje“ vlastitih redova od prosovjetskih simpatizera osnivanjem logora za preodgoj, među kojima je najpoznatiji gulag na Golom otoku. Broj zatvorenika samo na Golom otoku procjenjuje se na 16.000 do 32.000, dok se broj umrlih procjenjuje između 400 i 4.000.

Ova epizoda iz kulturne i političke povijesti hrvatske umjetnosti samo je jedan primjer složenog i često tragičnog sudara političkih agendi i estetske evolucije kroz povijest, sudara koji je u pojedinim trenucima rezultirao nekima od najznačajnijih kulturnih ostvarenja.