Zbirkom „Priče o ljubavi i ratu i dvije stare“, na 159 stranica jedne književne ispovijesti, Boris Njavro stvorio je mali, ali beskrajno gust mediteranski svijet – svijet ispunjen toplinom, ironijom, sjećanjima i bolom. To je prostor u kojem se more i kamen, ljubav i rat, humor i tuga ne razdvajaju, već postaju jedno. U njemu odzvanja glas pisca koji, poput Antuna Gustava Matoša, u maloj formi stvara veliku misao.
Kao što je Matoš svojom novelom „Moć savjesti“ (1892.) unio novu moralnu i estetsku svježinu u hrvatsku pripovijetku, tako je i Njavro suvremenom pričom uveo čitatelja u čarobni svijet Mediterana i Dubrovnika, gdje svaka riječ miriše na sol, vino i uspomenu.
Njegove priče su ispovijesti vremena i ljudi. Nema u njima lažnog patosa ni površnog moraliziranja, već čista ljudska emocija. Likovi su obični, a istodobno složeni – puni ironije, prkosa i topline. Svaka priča nosi jednu ljudsku istinu, često ispričanu s blagim humorom, ali i s tugom koja dolazi iz iskustva.
U priči „Pljačka ostave“ sve počinje banalno. Muž i žena, u miru večeri, primijete da je svjetlo u ostavi ostalo upaljeno. Kada on izađe da ga ugasi, ugleda sjene i pomisli da netko unutra krade. Počinje panika, poziv policiji, nervozni dijalog, komične situacije koje prerastaju u oštru satiru o birokraciji i besmislu. Policija reagira tek kada čuje da je „počinjeno ubojstvo“, i dolazi prekasno.
Njavro kroz ironiju pokazuje koliko je ponekad smiješan sustav koji bi trebao štititi građane. U pozadini smijeha krije se ozbiljna poruka o odnosu između pojedinca i države, o nepravdi koja se često maskira administrativnim „vrlinama“.
Priča „Kokot – Pijevac – Petlić“ smještena je na ničiju zemlju, između dviju linija fronta. Tu, usred rata, pojavi se pijevac koji slobodno prelazi s jedne strane na drugu. On ne zna za granice, zastave ni podjele. Njegovo pjevanje podsjeća vojnike s obje strane na dom, na jutra prije ratnih zvona.
Kada se odluče da ga zajednički uhvate i zakolju za ručak, nastaje paradoks – ratnici se ujedinjuju oko banalnog čina, ali ne i oko ideje mira.
Njavro u tome pronalazi ironiju života i smrti, pokazujući da su i u ratu ljudi sposobni za smijeh, ali da se iza svakog smijeha krije nemoć. Pijevac postaje simbol slobode, ali i žrtva – kao i svaka nada u vrijeme razaranja.
U priči „Stisni se malo“ prostor nije ratno polje, nego gradski autobus, ali je duhovna skučenost ista. Gužva, vrućina, uzdasi, nervoza i ona rečenica koja se ponavlja kao refren: „Stisni se malo!“
Njavro u toj svakodnevnoj sceni prepoznaje metaforu čitavog društva. Ljudi se guraju, trpe, mrmljaju, ali nitko ne pomiče sebe. Junaci su sabijeni ne samo u prostoru, nego i u duhu. Humor je blag, ali gorko istinit. Svaka replika nosi sloj ironije.
U završnici, kad pripovjedač pomisli da smo se „svi stisnuli i u autobusu i u životu“, čitatelj shvaća da je Njavro rekao mnogo više od priče o javnom prijevozu.
„Narančinu“ se vraća mediteranski ton, vedrina i toplina. Glavni lik, stari težak poznat po tome što svima dijeli naranče iz svoga vrta, simbol je jednostavnosti i dobrote. Selo ga voli i podsmjehuje mu se, ali ga pamti po osmijehu i blagosti. Kad umre, svi shvate da je s njim otišao i dio svjetlosti.
Naranča, koju je dijelio, postaje simbol dobrote i života. Njavro gradi lik pun topline i ljudske mudrosti – čovjeka koji nije imao ništa, a davao je sve. To je priča o malom čovjeku koji je bio velik, o običnoj dobroti koja nestaje iz svijeta.
Priča „Susret“ vraća nas u sferu intime i sjećanja. Muškarac i žena, nekadašnji ljubavnici, slučajno se sretnu na ulici. Njihov razgovor traje kratko, gotovo bez značenja, ali u svakoj riječi, u svakom pogledu, krije se prošlost.
„Kako si?“ postaje pitanje o svemu što je bilo, „Dobro, a ti?“ potvrda da su oboje preživjeli svoje uspomene. Kad se rastaju, ostaje osjećaj prolaznosti i praznine.
Njavro majstorski prikazuje neizrečeno, ono što se ne može reći jer bi previše boljelo. To je priča o prolaznosti, o onome što ostaje kad ljubav prestane, ali uspomena ne umire.
U „Nakon svake granate“ Njavro prikazuje rat iznutra – mirno, gotovo spokojno, bez krika. Glavni junak, običan čovjek, nakon svake detonacije ponavlja isti ritual: zapali cigaretu, gleda rupe po zidu i broji ih. Stara susjeda izlazi i prebrojava kokoši, djeca ponovo iznose loptu, a život, unatoč svemu, nastavlja svoje krugove.
Taj paradoks života usred smrti čini suštinu priče. Nakon svake granate, ljudi su malo više mrtvi – ali i malo više živi, jer svaka preživljena eksplozija znači još jedan dokaz opstanka.
Njavro ne opisuje rat, on ga osjeća kroz mir koji dolazi poslije. To je poezija preživljavanja, priča o dostojanstvu u strahu.
U „Ima li koga da me vidi“ Njavro dostiže najveću ljudsku dubinu. U praznom selu starac sjedi pred kućom i gleda put kojim više nitko ne prolazi. Djeca su otišla, susjedi nestali – samo on i samoća.
Ponekad izgovori: „Ima li koga da me vidi?“ – i ta rečenica odzvanja gotovo proročki. To nije vapaj, nego potvrda da je još živ, da postoji.
Njavro piše o starosti ne kao o slabosti, nego kao o osami u kojoj se čovjek još nada pogledu, dodiru, prepoznavanju.
To je možda najtužnija i najljepša priča u zbirci, jer govori o univerzalnoj potrebi da budemo viđeni, da netko svjedoči našem postojanju.
Sve ove priče zajedno čine mozaik jednog vremena, jednog mora i jednog naroda. Boris Njavro piše s humorom i tugom, s ironijom i vjerom, s ljubavlju prema riječima i ljudima. Njegova rečenica je jednostavna, ali nosi ritam mora, zvuk galeba i šum Dubrovnika.
U njegovim pričama nema slučajnih detalja – svaka riječ ima težinu, svaka scena smisao. Njegova knjiga je omaž malim ljudima, onima koji čine život, ali ne ulaze u povijest.
U njima se prepoznaje duh Mediterana – njegova toplina, prkos i mudrost. U njima se čuje iskreni govor Dubrovnika, onog starog, pomalo izgubljenog, ali još uvijek živog u jeziku i sjećanju.
Boris Njavro je pisac koji ne gradi svjetove od fantazije, nego od istine. Njegove priče su od kamena i soli, od suze i smijeha, od sjećanja i nade. On piše kao čovjek koji se sjeća, ali i kao onaj koji zna da sjećanje liječi samo ako ga pretvorimo u priču. Njegova zbirka svjedočanstvo je o tome da književnost još može biti ljudska, topla i smirena, da može govoriti kroz likove svojih malih heroja iz velikog naroda. Njavro piše da bi nas podsjetio da smo svi samo ljudi koji traže pogled, riječ, osmijeh i priču.
U zbirci „Priče o ljubavi i ratu i dvije stare“ Boris Njavro sačuvao je svjetlost Mediterana i dostojanstvo čovjeka. Njegove priče su poput starog jedrenjaka koji polako, ali sigurno nosi mirise i glasove juga kroz vrijeme – s pažnjom i ponosom, kao što su ih nekada dubrovački mornari i pjesnici prenosili jedrenjacima širom Mediterana, Europe i svijeta.
Taj duh, koji spaja riječ i more, čini Njavrovu knjigu trajnom. Jer dokle god bude Dubrovnika i njegovih pripovjedača, trajat će i priča o ljudskoj toplini, o ljubavi i ratu, o čovjeku koji pamti, prašta i piše.
